Čovjek iz sjene

Čovjek iz sjene

Ocjenjivački sud u Londonu nije nimalo pogriješio dodjeljujući jazz-nagradu za životno djelo Tonyju Bennettu

Nakon brojnih nagrada u Sjedinjenim Državama poznati je pjevač Tony Bennett primio u Londonu i vrijednu europsku jazz-nagradu za životno djelo dodijeljenu mu 7. svibnja u glasovitom jazz-klubu Ronnie Scott. Bennett (New York, 1926), potomak talijanskih doseljenika, pravim imenom Antonio Benedetto, čim su ga 1950. otkrili legendarna jazz-pjevačica Pearl Bailey i komičar Bob Hope, počeo je odmah nastupati i snimati, postigavši u trenutku velik uspjeh pjesmama Because Of You, Cold Cold Heart i Tender In The Night. Godine 1962. promovira i postiže veliku popularnost hit-pjesmom I Left My Heart In San Francisco, pokazavši već tada neskrivene afinitete prema jazzu, surađujući s istaknutim imenima te glazbe kao što su bili pijanist John Bunch, kornetisti Ruby Braff i Bobby Hackett te saksofonisti Zoot Sims i Al Cohn. U to je vrijeme snimio i dva zapažena albuma s big bandom Counta Basieja, a poduzeo je i turneje s orkestrima Dukea Ellingtona i Woodyja Hermana. Pamti se poslije i njegova suradnja s pijanistom Billom Evansom. Unatoč tome Tony Bennett u svijesti je čak i nekih relevantnih autora ostao u području američke pop-glazbe, što onda i nije bila neka velika pogreška, te je i to možda jedan od razloga što je godinama djelovao u sjeni popularnijega Franka Sinatre, čiji se ime ponajprije zbog nekih davnašnjih suradnji s orkestrom Tommyja Dorseyja nalazi u enciklopedijama spomenutih autora! Lukavi je i klanovski povezan Mr. Blue Eyes, povezan navodno čak i s nekim mafijaškim krugovima, široku popularnost kapitalizirao sve do Bijele kuće, a priuštio si i osobnu promociju snimivši album s orkestrom Counta Basieja, želeći jamačno pokazati da može i to. No znatno je poznatiji kao vokalni solist uz popularne revijske orkestre Nelsona Riddla i Dona Coste, i gotovo nikad nije pjevao uz male jazz-sastave. Glasovno snažniji, te s većim osjećajem za jazz-frazu, Bennett je uvijek bio bliži jazzu, nastupajući godinama s izvrsnim triom pijanista Ralpa Sharona, bez kojega čak nije nikuda želio ići, i s kojim je ostvario nekoliko zapaženih diskografskih projekata. Bennett, danas vitalan 81-godišnjak, još je aktivan, i jedan je od najskupljih američkih umjetnika u tom žanru. Stoga ne iznenađuje dodijeljeno mu i europsko visoko priznanje, i to baš zbog njegova priloga jazzu, koje je možda zaslužio i ranije. No tu je ulogu odigrala i vječna dilema takozvanih rubnih interpreta, jer su i Sinatra i Bennett bili u širem kontekstu i jazz- i pop-pjevači, no djelovanje posljednjega promijenilo je i mišljenja nekih relevantnih autora poput Leonarda Feathera, te poslije Nata Hentoffa i Ire Gitlera, koji su natuknice u svojim enciklopedijama tijekom vremena počeli mijenjati, izostavljajući sve više one o Franku Sinatri, a uvrštavajući Tonyja Bennetta, dajući mu na taj način sve veću važnost u području jazza.

Uza sve to Tony Bennett je i vrlo nadaren slikar, koji se uz pjevačke uspjehe može pohvaliti i brojnim izložbama.

Razvidno je dakle da ocjenjivački sud u Londonu nije nimalo pogriješio dodjeljujući jazz-nagradu za životno djelo Tonyju Bennettu, koju su pratile i dodjele godišnjih nagrada za jazz poznatom američkom jazz-trubaču Wyntonu Marsalisu i britanskom saksofonistu Courtneyju Pineu, dok su međunarodne nagrade dodijeljene pjevaču Van Morrisonu i pjevačici Jane Monheit. Cijela je ta svečanost ove 2007. ponovno afirmirala glasoviti londonski Ronnie Scott Jazz Club, osnovan još davne 1959. godine.