Cijeli svijet u pola minute

Cijeli svijet u pola minute

Mediji koji zanemaruju bitna pitanja za zemlju i njezine građane ne prolaze na ispitu javnosti. No, nama to i nije bitno. Navikli smo na figu u džepu i vjerujemo da ćemo se ipak nekako snaći

Vijesti iz cijeloga svijeta svedu se na svega pola minute! To je rezultat istraživanja kako lokalni mediji iz Dubrovnika i Podgorice izvještavaju o svjetskim zbivanjima, a proveli su ih studenti novinarstva iz tih gradova. Šokantno, ali ne iznenađuje. To je svjetski trend, pa ni žitelji Indianapolisa, Kišinjeva ili pak Verone ništa više ne saznaju o svijetu ako prate samo lokalne medije.

Što obični ljudi uopće znaju o svjetskim zbivanjima? Vrlo malo, a i to je svedeno samo na vijesti koje šalju velike svjetske agencije ili globalne televizijske mreže.

Nema više sjajnih dopisnika iz svjetskih metropola koji su nam prenosili dušu i srce nama udaljenih gradova, nema više reportera koji se skiću svijetom i pronalaze neobična mjesta, ljude i događaje.

Svijet je globaliziran, a istodobno sveden na pola minute vijesti. Što je tomu uzrok? Zbog čega masovni mediji u cijelom svijetu ukidaju inozemna dopisništva i smanjuju količinu vijesti iz svijeta?

Sherry Ricchiardi, američka novinarka i profesorica novinarstva, koja je ovih dana prenosila znanje studentima Dubrovnika i novinarima »Slobodne Dalmacije«, smatra kako je opravdanje urednika da vijesti iz svijeta ne zanimaju čitatelje jednostavno ne drži vodu. Ali, takve uređivačke odluke teško je pobiti, pa novinari i ne pokušavaju ponuditi neku međunarodnu temu.

Globalne multinacionalne medijske korporacije svode međunarodne odjele na uzak krug novinara koji vijestima opskrbljuju stotine redakcija. Američki Gannet, uz USA Today, ima u vlasništvu devedeset dnevnih listova razasutih po cijeloj zemlji, a svi prenose međunarodne vijesti koje stižu iz agencija ili matičnog lista »USA Today«. Cijeli svijet zna samo za pojednostavnjenu sliku događaja u drugim zemljama.

Zašto je to nama važno? Pa, Hrvatska se suočava s ključnim odlukama o svojem položaju. Pristupanje EU i NATO velika je odluka za neku zemlju. Činilo se da to nisu sporne odluke, ali ispitivanje javnoga mnijenja pokazuje kako je broj euroskeptika velik, a referendum o pristupu NATO upitna rezultata.

Znaju li hrvatskih građani sve što je nužno kako bi donijeli odluku? Znaju li hrvatski novinari dovoljno da bi valjano izvijestili javnost o tome što je članstvo u EU i NATO, što će nam se u životu promijeniti na bolje, a što će se možda pogoršati?

Bojim se da ne znaju. Ili, bolje rečeno, njihova uredništva nisu zainteresirana da znaju. Oni svode našu integraciju u svjetske asocijacije na nekoliko minuta vijesti, uglavnom protokolarnih. Izvještavanje o svijetu doživljava se u redakcijama i dalje kao diplomatska djelatnost. Znamo za svaki korak ministrice vanjskih poslova i europskih integracija, ali ne znamo kako žive Bugari otkako su u EU. Znamo s kim se danas susreo Solana, ali ne znamo da li je Slovencima bolje otkako imaju euro. Znamo što misli Angela Merkel, ali ne znamo što misli običan Bavarac.

Nedostatak zanimanja za život u EU najbolje se vidi prema radovima koji stižu na natječaje za najbolje novinarske radove o EU. Ni brojem ni kvalitetom nisu dojmljivi. Kao da je riječ o nečemu nevažnom, nečemu što se tiče nekoga drugoga, a ne nas. Kako ćemo se integrirati u Europu ako ne znamo što se u njoj događa?

Ta pitanja postavljali smo i prije, ali tada je to još bilo na vrijeme. Sada se odluka bliži, mi brojimo koja su poglavlja otvorena, a koja su zatvorena, te gdje smo usvojili pravnu stečevinu EU, a gdje nam još treba prilagodba, ali to običnom čovjeku ne znači ništa.

Mediji koji zanemaruju bitna pitanja za zemlju i njezine građane ne prolaze na ispitu javnosti. No, nama to i nije bitno. Navikli smo na figu u džepu i vjerujemo da ćemo se ipak nekako snaći. Makar i s jednom punom minutom vijesti iz svijeta.