ČETVRTA BOJA: SIVO

ČETVRTA BOJA: SIVO

Gospođicu, unatoč nedostacima, treba pamtiti ne samo po dosljedno sumornim, plavim i sivim tonovima (ulica, dekora i kostima) nego i zbog redateljičina iznimno senzibilna i kreativna pokušaja sondiranja iseljeničke intime

Intimizam nikada nije bio jača strana filma sa tla bivše Jugoslavije, pa ni danas, kada se u njemu javljaju pacifističniji poslijeratni tonovi i glasovi razlike te zbrajaju ožiljci što su ih ostavili komunizam, desetljeća siromaštva, krvavi rat i tranzicijski kaos, filmaši kao da nemaju sluha ili ne žele čuti zvukove intime običnih ljudi na koje se sve to reflektiralo. Čak i kada su likovi i događaji o kojima pripovijedaju nakrcani povijesnim traumama, radije će se držati sigurne površine realistički motiviranih žanrovskih matrica i čvrstih knjiga snimanja, možda i zato što je ono pod kožom teško uhvatljivo.

Tim više, nakon Grbavice Jasmile Žbanić, treba pozdraviti i Gospođicu, film švicarske redateljice bosanskohercegovačkih korijena, Andreje Štaka, koji od uspjeha na lucernskom i sarajevskom te hrvatske pretpremijere na Zagrebačkom filmskom festivalu intimno i opravdano prisvajamo kao svoj. Hrvatski udio u ekipi i castu (Marija Škaričić, Ljubica Jović, Zdenko Jelčić) manji je razlog za to od činjenice da Gospođica zasijeca upravo u ona posebna stanja i osjećanja prouzročena specifičnim regionalnim ekonomsko–političkim okolnostima, koja su unatoč nedavnim krvavim sukobima povezivala mnoge pripadnike triju zaraćenih etničkih skupina na prostorima bivše Jugoslavije. Fatalni balkanski rulet pobrinuo se da sudbina izmještenosti – udaljenosti od tradicije, obitelji i zemlje, u bilo kojoj varijanti – progonstva, izbjeglištva ili iseljeništva, zahvati što više naraštaja. A Andrea Štaka, i sama dijete bosanskohercegovačkih apatrida, rođena i odrasla u Švicarskoj, povezala ih je u cjelovečernjem debiju koji u transbalkansku priču upuhuje upravo ono što ovdašnjim filmovima kronično nedostaje – okrepljujući dah intimizma.

I ne samo to. Redateljica ponajprije pokazuje da su njezina razmišljanja iznad politike, a na tragu Saidovih razmišljanja o egzilu, kao diskontinuitetu u identitetu koje prati nesavladiva tuga, osjećaj samoće i nepripadanja. Iako Andrea Štaka pripovijeda o (ekonomskim) emigrantima, a iseljeništvo baš i nije isto što i progonstvo, u njih detektira vrlo slično stanje samoće, sjete, pa i potisnute čežnje za izgubljenim zavičajem i identitetom. Njezin uzorak pritom čine žene, ali tri etnički, generacijski, statusno i svjetonazorno izdiferencirane tuđinke u Švicarskoj, koje će u jednom trenutku – upravo po tom temeljnom osjećanju tuge – postati vrlo slične. Ruža (Mirjana Karanović), osamljena sredovječna Srpkinja, vlasnica je gostionice u Zürichu, a tijekom dvadeset pet godina jurcanja za boljim životom naučila je upravljati poslom i novcem, potiskujući emocije i vlastiti (nacionalni) identitet. Hrvatica Mila (Ljubica Jović) u šezdesetoj razmišlja samo o svršetku gradnje obiteljske kuće uz more i povratku u domovinu. Treća, mlađahna Sarajka Ana (Marija Škaričić), dolutavši u Ružin restoran s dijagnozom leukemije i priručnom prtljagom beskućnice, između novca, štednje i nostalgije ubacuje remetilački faktor – žudnju za životom, zbog kojega će Ruža i Mila postati svjesne svojega iseljeničkog neživota.

Kontrolirano razigrana Marija Škaričić odigrala je u Gospođici dvostruku ulogu: kao spiritus movens koji otapa emotivni led i povratničke iluzije što ih mikroglumom njeguju izvrsna Mirjana Karanović i Ljubica Jović, i kao vezivo dramaturški rasutih narativnih krhotina filma. Dotle se redateljica, sklona eliptičnim dijalozima (ponegdje nespretnim) narativnim digresijama, ali i (dojmljivim) improvizacijama, naglašeno trudila da, presijecajući portrete triju žena, poetski obilježi trenutke ranjivosti i pronađe zajednički vizualni ključ trostruke drame. Gospođicu, unatoč nedostacima, treba pamtiti ne samo po dosljedno sumornim, plavim i sivim tonovima (ulica, dekora i kostima) nego i zbog redateljičina iznimno senzibilna i kreativna pokušaja sondiranja iseljeničke intime.

Diana Nenadić