Blijeda scenska freska

Blijeda scenska freska

Ambiciozno zamišljena predstava, bez odveć jasna koncepta, samo je djelomično uspjela. Glumački ansambl ZKM-a pokazao je izrazitu neujednačenost, ne samo interpretativnih dometa nego i stila

Dramatizacije romana nisu zahvalan teatarski posao: pitanja je više nego odgovora, a rezultati nerijetko ne odgovaraju očekivanjima. Pogotovo kad je riječ o kultnom djelu kakvo je roman Veliki Gatsby (1925) tada mlada američkog književnika Francisa Scotta Fitzgeralda, pripadnika tzv. izgubljene generacije (Dos Passos, Hemingway), koji je sjajno opisao stanje duha američke nacije poslijeratnoga vremena deziluzija, krize i kriminala, ili ljepše, doba jazza. Nemoguća ljubavna priča tek je povod za panoramsku sliku moralno razorena i dekadentnoga društva, u kojem je pošteni američki san ranijih doseljenika potonuo u općem kaosu ispremiješanih vrijednosti, među kojima su tek novac, bogatstvo, uspjeh – svijetlili kao kakvi varljivi svjetionici. Uočavate sličnost s tranzicijskom praksom? Do neke mjere, mutatis mutandis, ona doista postoji – ali s tim nategnutim paralelizmom ne treba pretjerivati: varijable su možda prejake da bismo mogli govoriti o konstanti.

Dosadašnje tri filmske verzije Gatsbyja svjedoče da je prilagodba moguća; najnovija, ona iz 1974. (redatelj Jack Clayton, scenarist F. F. Coppola), postala je i nezaobilaznim djelom popularne kulture (tko se ne sjeća Roberta Redforda u naslovnoj ulozi, i Mije Farrow kao njegove nesuđene Daisy?). No, kazalište je ipak nešto drugo: u njemu je dramatizator / redatelj podvrgnut znatno strožoj disciplini, kojoj je ishodište sama bit teatra – koja jednostavno traži jaki dramski sukob, a tek u podređenoj ulozi podnosi (tolerira) rastresene slike ambijenta ilustrativne naravi. Zato i Ivica Buljan, redatelj, ponajviše problema ima sa samim početkom: u velikoj predstavi, sa sedamnaest likova i jednako toliko glumaca, scenografije koja zaprema cjelokupnu golemu scenu ZKM-a (i dio, sada već bivšeg, partera), s orkestrom koji svira uživo – gledatelj, recimo, prosječna senzibiliteta, teško može pohvatati konce: tko su svi ti ljudi koji se živahno kreću pozornicom, ulaze u naznačene bogataške vile, noćne klubove i sportske automobile, smještene istodobno na sceni, koji su njihovi odnosi, o čemu oni govore? (Čak i ako ostavimo po strani slabu čujnost predstave, i mjestimične indiskrecije orkestra.) Naslovni lik, Gatsby (Filip Nola), prvu rečenicu progovara otprilike u 45. minuti izvedbe (cjelina traje oko tri sata); svim zbivanjima provodi nas narator Nick Carraway (Borko Perić), kojemu je dodijeljena teška i nezahvalna uloga da istodobno bude i dramski lik, i sveznajući pripovjedač, a katkad i šutljivi suvišni svjedok. Ljubavna priča počinje se razvijati praktički tek u drugom dijelu predstave, a onda pak s nedostatnom uvjerljivošću i vrtoglavom brzinom, kojoj nasuprot stoje odjeljci čiste reprodukcije Fitzgeraldova pripovjedalačkog umijeća nepodobni za pozornicu.

Drugim riječima, recept Ane Karenjine i nije tako lagan, iako je nedvojbeno privlačan. U Buljanovoj predstavi, pak, postoji herojsko-patetični element, gotovo naivan, koji nam i omogućuje da sagu odgledamo do kraja. To je vjera u moć teatralizacije, u preobražaj koji od scene čini čarobno mjesto, što pretvara u čudo sve što dotakne. Tako teatarski zvuče i dugi narativni monolozi, a zamislivima se čine i nevjerojatni scenografski rekviziti (scenografija: Numen), koji supostoje na sceni i u nemoguću, a ipak održivu cjelinu spajaju segmente civilizacije prve polovice 20. stoljeća i današnjice, u postupku postmodernističkog eklekticizma u kojemu je sve moguće, jer je sve svejedno (zato što scena ionako svemu pridaje drugi ton). U takvu stajalištu Buljan je udaljeni i umjereniji sljedbenik – Branka Brezovca. Za razliku od Brezovca, Buljan je poetičan (a ne agresivan), i zato, unatoč odveć dugu trajanju Gatsbyja, kazalište ipak ne napuštamo odveć zamoreni. Istine radi, treba još i nadodati: povremeno redatelj ispušta konce iz ruku, i sve klizi kao po vlastitoj inerciji.

Ambiciozno zamišljena predstava, bez odveć jasna koncepta, samo je djelomično uspjela. Glumački ansambl ZKM-a pokazao je izrazitu neujednačenost, ne samo interpretativnih dometa nego i stila: Nataša Dorčić (Daisy), Ksenija Marinković (Myrtle), Barbara Prpić (Catherine) i Dora Polić (Jordan) s jedne strane, te Filip Nola (melankolični, neobični Gatsby) i Borko Perić (Nick Carraway, narator), s druge, bolje su se u razmjerno zbrkanoj cjelini snašli od ostalih – koji nerijetko skice svojih likova nisu ni mogli, ni imali prigode, jasnije i vrsnije razraditi. U ovakvu Velikom Gatsbyju teško je prepoznati redatelja litavskih Glembajevih, velike predstave u kojoj su krležijanski realizam i fantazmagoričnost pronašli pravu mjeru sklada; u Gatsbyju poetičnost (efekt teksta i teatralizacije) i gotovo smiješna doslovnost – ostaju razdvojeni, sukcesivni i izmjenični, a ne amalgamirani. Umjesto scenske freske Veliki Gatsby mogao je biti, da je primijenjen prikladan postupak redukcije, kraća i intenzivna, strastvena američka drama o društvenim dobitnicima i gubitnicima, ljubavna priča u kojoj bismo implicitno očitali i socijalnu kritiku, bez potrebe za panoramskim prikazom sredine – koji na sceni ionako gotovo uvijek ostaje blijedim i letimičnim.

Boris B. Hrovat