Bitno je zasukati rukave

Bitno je zasukati rukave

Čudim se da Hrvatska nema kazališne enciklopedije, a ima Filmsku, premda je broj teatrologa višestruko veći od broja filmologa. Rad na takvim enciklopedijama svakako je posao za koji treba dobro zasukati rukave. Za Filmsku enciklopediju ja sam to učinio. Pripreme za rad na toj enciklopediji trajale su dvije godine, a cijeli projekt ukupno deset godina

S profesorom Antom Peterlićem, začetnikom hrvatske filmologije, razgovarali smo u povodu njegove pedesete obljetnice pisanja o filmu o njegovoj dugoj i plodnoj karijeri. Peterlić je i ovogodišnji dobitnik Nagrade Grada Zagreba, koja će mu biti uručena na zajedničkoj svečanoj sjednici Skupštine i Poglavarstva, 31. svibnja, na Dan Grada Zagreba. U ovom biografskom razgovoru zanimali su nas i sami počeci njegova interesa za sedmu umjetnost.

Kada ste se prvi put susreli s filmom i koji ste film prvi gledali u kinu?

— Prvi film koji pamtim bila je Plava ptica sa Shirley Temple. Ne znam gdje sam ga točno vidio, no duboko mi se urezao u sjećanje, posebice scene šumskoga požara, gromoglasna glazba i vika. Odlazak u kino bio je neizbježan u vrijeme moga odrastanja, jer druge zabave gotovo da i nije bilo. Dok sam pohađao više razrede gimnazije, repertoar šibenskih kina bio je jako bogat. U početku prikazivali su se samo sovjetski filmovi, no nakon rezolucije Informbiroa stigli su američki, talijanski i svi drugi filmovi. Jasno da su nas gimnazijalce najviše opčinjavali američki filmovi te razne komedije s Esther Williams i Redom Skeltonom. U to doba cijeli bi razred nakon nastave znao otići u kino. Nitko to nije propuštao jer bi se sutra u školi pričalo o viđenom. To se nastavilo i nakon što sam došao u Zagreb na studij.

Je li se još netko od vašega gimnazijskog društva nastavio baviti filmom?

— Unutar moga društva bilo nas je nekoliko koji smo filmu posvećivali više pozornosti, ali nije bilo autoriteta, nekoga tko bi znao više od drugih i poučio one koji znaju manje. Nitko se iz mog društva poslije nije nastavio baviti filmom jer su svi, uključujući i mene, smatrali da je to odveć riskantno i da je do filma jednostavno nemoguće doprijeti. Svi koji su radili na filmu nama su bili pojam, viša, povlaštena bića. Razmišljali smo o tome zašto je baš netko uspio dobiti takav posao, tko ga je izabrao, koje sposobnosti ima da je baš on dobio priliku. Bilo je to za nas nešto nedostižno.

Film je tada smatran pukom zabavom i ni na koji način nije bio uključen u nastavu, a ni naši profesori nisu mu posvećivali nimalo pozornosti. Tretirali su ga kao nogomet, kao nešto što postoji i zabavlja đake, no nije mu mjesto u školi.

Koji je bio prvi hrvatski film koji ste gledali?

— Prvi domaći film koji pamtim bio je Zastava Branka Marjanovića, a drugi Plavi 9 Kreše Golika. Plavi 9 svi smo išli gledati jer je glavnu ulogu centarfora, plave devetke, igrao Šibenčanin Jugoslav Nalis, brat Antuna Nalisa. Jugoslav nije osobito sportski izgledao pa je postao tema dalmatinskih zafrkancija, no film je bio gledan.

Koji je prvi film koji vas je očarao?

— Nije ga lako izdvojiti. Bilo je to poslije tijekom studija u Zagrebu, kada sam gledao francuski film Pravda izvršena, a potom iz cijele serije američkih žanrovskih filmova izdvojio bih Džunglu na asfaltu. Tu su i Najbolje godine našeg života Williama Wylera, film koji su mnogi dugo pamtili. Bili su to filmovi koji pripadaju klasičnim obrascima stila i režije.

Prije pedeset godina, 1957, napisali ste prvi tekst posvećen filmu.

— Tekst se zvao Elia Kazan i novi američki film, a objavljen je u časopisu »Prisutnosti«. Taj časopis nije dugo izlazio, ugasio se nakon dva-tri broja. Nešto kasnije objavio sam nekoliko kritika u »Studentskom listu«, a redovitije sam počeo pisati za radio pod uredništvom profesora Vjekoslava Mikecina i Hrvoja Lisinskog.

Što vas je potaknulo da prvi tekst posvetite upravo Eliji Kazanu?

— Istočno od raja Elije Kazana sa Jamesom Deanom bio je senzacija. Svi su o njemu govorili jer se razlikovao od tipičnih američkih filmova koje smo dotad imali prilike vidjeti. Pritom se nismo mogli poistovjetiti s problemima s kojima se suočava glavni junak jer su problemi moje generacije bili vrlo daleko od onih Jamesa Deana. Nitko od nas nije mislio da bi njegove mladenačke neuroze i mladenački nemiri bili iole vrijedan sadržaj filma. Društvo okupljeno oko »Prisutnosti« zamolilo me da napišem tekst o Istočno od raja kako bi bili ažurni. Narudžbu sam prihvatio jer sam redovito pratio sve američke filmove koji su igrali u našim kinima te sam bio upućen u temu, no gotovo isključivo kao gledatelj. Tadašnji filmski časopisi bili su populistički i donosili su fotografije i informacije, no ne i stručne komentare, pa smo bili prisiljeni sami praviti vlastite arhive podataka, pri čemu se nismo imali na što osloniti jer literature nije bilo.

U kojem ste se trenutku odlučili profesionalno baviti filmom?

— Bilo je to na završnim godinama fakulteta, kada sam uvidio da me film zanima više od anglistike koju sam studirao. Kada je profesor Hergešić na komparativnoj književnosti uveo filmologiju u program studija, odlučio sam se aktivnije pa i praktično baviti filmom. Za to je postojao samo jedan siguran put, a to je da se nekom redatelju postane asistent. Nisam imao jaku vezu, pa je put prema tome išao preko studija režije na Akademiji za kazališnu umjetnost. Zahvaljujući tom studiju upoznao sam i Antu Babaju, koji mi je ponudio mjesto asistenta na filmu koji je upravo pripremao. Iz nekih čudnih razloga u Jadran filmu je taj filmski projekt bio odbačen u posljednji čas, kad su mjerodavni autoriteti našli »nedostatke u knjizi snimanja«. Inače, taj je film imao priču vrlo sličnu onoj Devetog kruga Franca Štiglica, samo s modernističkijim prikazom odnosa dvoje protagonista. Ne znam je li to ono što je bilo sumnjivo takozvanim autoritetima, no nedvojbeno je da se taj scenarij dosta dugo povlačio po Jadran filmu i da su na kraju neki njegovi elementi uklopljeni u Deveti krug.

Poznanstvo s Babajom nije rezultiralo filmom, no Babaja me, vidjevši moju agilnost, preporučio Mati Relji, koji je 1959. pripremao svoj prvenac Kota 905. Inače Mate Relja je Šibenčanin i njegovi roditelji imali su kuću udaljenu dvjestotinjak metara od one u kojoj sam ja živio, no nikad se u Šibeniku nismo sreli, tako da je presudna bila Babajina preporuka. Na Koti 905 počeo sam raditi kao asistent-volonter, no tijekom rada prerastao sam volontersku poziciju i na špici sam naveden kao asistent redatelja.

Vaš diplomski rad na Filozofskom fakultetu nije imao veze s filmom...

— Film je tada bio samo nešto zacrtano za moju budućnost, tako da je tema moga diplomskog rada kod profesora Torbarine bila Shakespearovi soneti. Diplomirao sam anglistiku na Filozofskom fakultetu, a na Akademiji sam samo apsolvirao. Bio sam toliko zaražen virusom filma da mi se nije dalo režirati diplomsku predstavu. Akademija mi je na kraju dakle koristila gotovo isključivo kako bih došao u kontakt s ljudima koji su se bavili filmom.

Nakon Kote 905 nastavili ste asistirati još nekolicini redatelja?

— Budući da sam se, čini se, pokazao dosta dobrim kao asistent, Relja mi je napisao preporuku za prijem u Društvo filmskih radnika i dalje je sve išlo prilično brzo. Frano Vodopivec snimao je seriju kratkih dokumentaraca o svim jugoslavenskim industrijama za Zagrebački velesajam i trebao mu je asistent. Bio sam njegov asistent u sedam dokumentarnih filmova, a kako se s poslom kasnilo, čak sam i režirao neke dijelove tih filmova. Kako je istodobno u Zora filmu dramaturg, kazališni redatelj Georgij Paro, napustio taj posao, trebali su dramaturga i zahvaljujući radu na tim dokumentarcima ja sam ga zamijenio. Na tom sam mjestu ostao nepune tri godine, do 1963, što je bilo vrlo dobro iskustvo. Radio sam na scenarijima, knjigama snimanja, a najviše se gnjavio i naganjao sa strogim savjetima, koji su odlučivali hoće li film dobiti zeleno svjetlo. Sve sumnjive dijelove trebalo je izbacivati. Ta svoja iskustva iznio sam zajedno s Mirkom Bošnjakom u tekstu Što je to jugoslavenski filmski dramaturg, u kojem smo iskritizirali, da ne kažem ispljuvali, tu svoju prilično bijednu poziciju. Taj je tekst dobio zajedničku nagradu »Telegrama« i »Dela« i tako sam ja postao poznat kao filmski publicist.

Poslije sam bio asistent redatelju Obradu Gluščeviću, pa na nekoliko filmova i Krsti Papiću, s kojim sam se upoznao na snimanju Kote 905.

Prvi igrani film koji ste režirali bio je kratki televizijski film Intima.

— U to doba na televiziji je postojala omladinska emisija u sklopu koje su prikazivani i kratki igrani filmovi. Da bi film mogli prikazati, on nije smio biti mnogo dulji od petnaest minuta pa tako Intima traje šesnaest minuta. Naslov je preuzet od vrlo popularne skladbe Miljenka Prohaske, a snimao ga je istaknuti TV–snimatelj Mario Perušina. Priča filma nadahnuta je novovalovskim filmom i govori o dvoje mladih koji se traže i, u trenutku kad bi se trebali naći, mimoiđu se. Glavne uloge igrali su Slobodan Dimitrijević i Neda Mamilović, a nastupili su i Živa Kraus te u maloj ulozi mladi Fabijan Šovagović. Film je dobio pozitivne kritike, a posebno pamtim jako dobru kritiku Branka Belana.

Intima nije sačuvana jer je prikazana u sklopu omladinske emisije koja je emitirana u tjednom ritmu, a televizija tu građu nije čuvala. Jedva nešto bolje sreće bila je moja filmološka emisija 3–2–1, kreni!, od koje su sačuvani tek neki dijelovi.

Koliko vam je Intima značila pri dobivanju sredstava za igrani film?

— Intima nije imala značenja pri dobivanju filma Slučajni život. Važnije je bilo to što sam bio asistent Relji i Papiću, jer je to onima koji su odlučivali bio dokaz da imam ispečen zanat.

Kako je nastao Slučajni život?

— Projekt filma prošao je na Fondu za kinematografiju pri Ministarstu kulture, a rađen je u novoosnovanom poduzeću Filmski autorski studio, odnosno FAS, kojem je na čelu bio Kruno Heidler. Nastao u gotovo amaterskim, na neki način novovalovskim uvjetima. Da bi troškovi bili što manji, snimalo se brzo i s malom ekipom.

Što je na vas utjecalo kad ste pripremali taj film?

— Novi val, ali i redatelji Claude Chabrol, Ermanno Olmi i Joseph Losey, s kojima sam dijelio neke slične afinitete. Slučajni život nije bio toliko novovalovski film koliko film koji odražava novovalovsku klimu. Film se trudio reći istinu o svom vremenu i mojoj generaciji modernijim načinom pričanja.

Zanimljiva je scena s Tomom Gotovcem u kojoj on sve uništi...

— Ta scena na neki način odgovara senzibilitetu filma. Happening Toma Gotovca vidio sam prije toga u podrumu jedne zgrade u Ilici. Bio je neobičan, vrlo zanimljiv i mogao je simbolizirati duh vremena pa smo ga se poslije, kad smo Petar Krelja, Zoran Tadić i ja pisali scenarij, sjetili i uključili ga u film. Čak je prvobitni naslov filma trebao biti Happening, no od toga smo odustali jer se upravo u to doba u kinima pojavio film istoga naslova s Anthonyjem Quinnom i Faye Dunaway. Nismo mu mogli ni htjeli konkurirati.

Slučajni život bio je naslov mog idućeg filma, za koji sam već imao gotovu zamisao scenarija, koji sam onda iskoristio umjesto Happeninga.

Kako je Slučajni život prihvatila publika i kritika?

— Na Pulskom se festivalu tada ždrijebom odlučivalo gdje će film biti prikazan pa je tako Slučajni život prikazan u kinodvorani današnjega Doma hrvatskih branitelja. Reakcije tadašnje kritike bile su osrednje, a film je u Zagrebu pet tjedana igrao u kinu Grič i tako vratio sav uložen novac.

Moj drugi dugometražni film, pravi Slučajni život, nikad nije realiziran budući da sam u to vrijeme već radio na Fakultetu, tako da sam projekt stalno odgađao i na kraju ga nisam ni snimio. Taj je moj film također trebao obrađivati temu iz suvremenoga života. Glavnu ulogu činovnika, ekscentrika koji potkrada svoje poduzeće više iz inata nego iz koristoljublja i pritom ga nikad ne uhvate — trebao je igrati Fabijan Šovagović.

Kako ste izabrali glumce za Slučajni život?

— Glavnu ulogu Stanka trebao je tumačiti Zvonimir Črnko, no budući da je istodobno snimao seriju za televiziju, nismo mogli uskladiti termine, pa smo se Ivo Serdar i ja sjetili da bi taj lik mogao glumiti Dragutin Klobučar, koji je bio naš kolega s Akademije. Ana Karić bila je tada vrlo popularna glumica, a tumače ostalih uloga nije bilo teško naći.

Promjena glavnoga glumca dovela je i do promjene koncepcije glavnoga lika, jer se osobne odlike glumca moraju odraziti na režiju i ostale elemente filma. Naposljetku Stanko je introvertiraniji protagonist, što je podosta odgovaralo Dragutinu Klobučaru.

Jeste li imali osjećaj da ste tim filmom nekomu u politici stali na žulj?

— Premda film vesla protiv struje i možda nekom nije bio simpatičan, nikakav glas o tome nije dopro do mene. Nemam se namjeru praviti političkom žrtvom. Riječ je bila u razlici u senzibilitetima.

Je li vas iskustvo režije promijenilo kao kritičara?

— Već i prije imao sam praktičnih iskustava s filmom, tako da mi to nije bilo nepoznato i mislim da me nije promijenilo kao kritičara. Kao dramaturg u Zora filmu pratio sam nastajanja mnogih filmova od prve klape do fine kopije, tako da u tom poslu za mene nije bilo tajni — jedino mi je položaj bio drukčiji. Da sam imao više novca na raspolaganju, možda bih mogao reći da sam imao stvari pod kontrolom, no kako se snimalo s vrlo skučenim sredstvima, film je realiziran isključivo novcem Fonda, a novac je taj koji je preuzeo nadzor.

Možemo li reći da je Slučajni život bio prvi nezavisni hrvatski film?

— Budući da je FAS bio potpuno nova kuća, Slučajni život na neki je način bio prvi nezavisni hrvatski film, no kategorija nezavisnoga filma tada nije postojala. To je niskobudžetni film napravljen u maloj, neprosperitetnoj kući, koja nikad prije nije realizirala cjelovečernji film. Sniman je po uzoru na inozemne filmove koji su također snimani s malo novca, u kojima dobar dio ekipe čine početnici, prijatelji i ljubitelji filma, s malim honorarima ili bez njih.

Godine 1974. doktorirali ste s temom Pojam i struktura filmskog vremena. Zašto ste odabrali tu temu?

— Izabrao sam tu temu iz dva razloga. Prvi je bio da na tom području gotovo da i nije bilo literature te mi je tema bila izazov.

Drugi je bio što se za tu temu mogla sastaviti komisija u kojoj nisu trebali biti isključivo filmski specijalisti, koji se u tadašnjoj državi ne bi ni našli. Budući da je vrijeme kategorija koja zadire u sve umjetnosti i komplementarne discipline, mentorica mi je bila profesorica Vera Horvat Pintarić, a u komisiji su uz nju bili i estetičar profesor Danilo Pejović i teoretičar književnosti profesor Milivoj Solar.

Kako je filmologija ušla u nastavu?

— Stjepko Težak napravio je iznimno mnogo na tom području. Uveo je nastavu filma u osnovne i srednje škole, što je golem pothvat na području širenja filmske kulture.

Kada se govori o fakultetskoj nastavi — na tom sam polju većinu stvari morao napraviti sam zato što nisam imao prethodnika. Filmologija je bila zacrtana nastavnim planom i prvo ju je godinu-dvije kao honorarni predavač predavao profesor Rudolf Sremec, koji je bio dobar poznavatelj predmeta, ali nije našao vremena da napiše doktorsku radnju iz tog područja, te se iz njega povukao.

Kao asistent na fakultetu počeo sam raditi na zamjenama za profesore koji su bili na stipendijama, pa sam čak držao predavanja iz književnosti, a kad sam preuzeo katedru filmologije, predmet je ušao u redovitu nastavu.

U akademskoj hijerarhiji na Filozofskom fakultetu relativno sam brzo napredovao do redovitog profesora, no dugi niz godina bio sam jedini predavač i tek nekoliko godina prije odlaska u mirovinu dobio sam mogućnost zapošljavanja asistenta. Bio je to Nikica Gilić, koji je naslijedio katedru nakon mog odlaska u mirovinu.

Snimili ste slavnu obrazovnu seriju Što je film. Jedini je prethodnik te emisije emisija Oktavijana Miletića.

— Miletićeva emisija bila je jako dobra. On je vrlo zanimljiv predavač, koji je zračio iskustvom i autoritativnošću. Osamdesetih je Zlatko Sudović uspio zainteresirati Obrazovni program televizije za emisiju o filmu i tako je snimljeno šesnaest epizoda serije Što je film, koje se navodno još primjenjuju u nastavi. Emisija je bila gledana, a kritike iznimno pozitivne.

Hrvatska nema kazališne enciklopedije, a ima Filmsku, premda je broj teatrologa višestruko veći od broja filmologa.

— Tomu se i ja čudim. Rad na takvim enciklopedijama u svakom je slučaju posao za koji treba dobro zasukati rukave. Za Filmsku enciklopediju ja sam to učinio. Pripreme za rad na toj enciklopediji trajale su dvije godine, a cijeli projekt ukupno deset godina.

Kako je Krleža reagirao na ideju Filmske enciklopedije?

— Nisam osobno razgovarao s Krležom jer je on u vrijeme kad sam započeo rad na Enciklopediji zbog visoke životne dobi rijetko dolazio u Leksikografski zavod, no on je očito odobrio taj projekt i mene kao glavnog urednika jer se bez njegova odobrenja takav projekt nije mogao ni pokrenuti. Moj jedini kapital bio je prvi doktorat s filmskom temom na području cijele Jugoslavije.

Na Filmskoj enciklopediji okupili ste mnoge koji su se u bivšoj državi bavili filmom.

— Gotovo sve. Svaki od njih dobio je zadatke, no kao što to obično biva u takvim projektima, dobar dio posla mora napraviti i glavni urednik. Moj je plan bio da se postojeća dva sveska Filmske enciklopedije nadopune trećim, u kojem bi bila sva ažuriranja i filmovi, no odluka vodstva kuće bila je da se ne ide na treći svezak, nego da se izda Filmski leksikon.

Kako danas stojimo s filmološkom literaturom u Hrvatskoj?

— Moja doktorska disertacija, izašla kao knjiga 1976, prva je filmska knjiga izdana u filmskoj ediciji koju je u Filmoteci 16 pokrenuo Mato Kukuljica. Knjiga se brzo rasprodala, što je osiguralo tiskanje sljedećih knjiga i tako je nastala najbolja filmološka edicija na Balkanu. U Beogradu su izlazili prijevodi filmskih knjiga, a mi smo u redakciji Filmoteke 16 u Zagrebu odlučili da izdajemo samo knjige domaćih autora: Belan je pisao o montaži, Tanhofer o filmskoj fotografiji, Munitić o animiranom filmu, Turković o semiologiji filma...

Nakon toga procvat filmoloških knjiga nastupa 1990-ih i možemo doista ustvrditi da se u Hrvatskoj uvijek nađe novca za knjige s područja filma.

U svom filmološkom radu relativno ste kasno počeli pisati o starijoj hrvatskoj kinematografiji.

— Baviti se starim hrvatskim filmom bila je gotovo tabu–tema. Razmišljalo se logikom »prije nas nije postojalo ništa«. Kinematografiju je Hrvatskoj i Jugoslaviji donio socijalizam, a prošlosti kao da nema – tabula rasa.

Prvi sačuvani hrvatski film Lisinski bio je prešutno zabranjen, jer mu je nalijepljena etiketa ustaškoga propagandnog filma. Osobno sam ga prvi put vidio tek tijekom 1990-ih, kao i većinu bunkeriranih filmova, koji su sačuvani zahvaljujući maru djelatnika Hrvatske kinoteke. Budući da sam ih vidio dosta kasno, dosta sam kasno i počeo pisati o staroj hrvatskoj kinematografiji.

Kako gledate na filmsku kritiku danas u Hrvatskoj?

— Mnogo se ljudi danas u Hrvatskoj bavi filmskom kritikom. Ima ih dobrih, ima ih loših, i tu ne treba filozofirati ni mistificirati. Hrvatskoj filmskoj kritici danas najviše zamjeram povremenu nekonstruktivnost i ovo nije prvi put da to ističem. Dapače, bili smo svjedoci gotovo mode pljuvanja po hrvatskom filmu. Pljuvačka kritika pripomogla je stvaranju animoziteta prema hrvatskom filmu i dijelom je zaslužna što su hrvatski filmovi u kinodvoranama slabo posjećeni. Nisu rijetki oni koji kritiziraju hrvatske filmove, a da ni jedan nisu vidjeli. Srećom, ta se situacija polako mijenja. Godišnje se u Hrvatskoj snime tri-četiri cjelovečernja filma koji svakako zaslužuju pozornost, a to nije malo.

Koji su vam se noviji hrvatski filmovi osobno najviše svidjeli?

— Ne bi bilo korektno da govorim o tome koji su mi se filmovi posljednjih šest-sedam godina svidjeli, jer sam većinu njih osobno odobrio kao povjerenik za film. Ako govorimo o 1990-ima — jako mi se svidio film Ivana Salaja Vidimo se. Što se s tim mladićem dogodilo, ne znam, ali siguran sam da bi, znajući Vidimo se i njegov dobar dokumentarac Hotel Sunja, s pojačanom pozornošću pročitao njegov scenarij i ukoliko je dobar odobrio ga dok sam bio povjerenik. Ivan Salaj samo je jedan od onih koji su se obeshrabreni situacijom u hrvatskoj kinematografiji prestali baviti filmom.

U kojoj je fazi vaš rad na knjizi Povijest filma?

— Povijest filma zamišljena je kao opsežna knjiga, duljine četiristotinjak kartica, u kojoj nastojim postići što jače prožimanje udaljenih filmskih epoha. Premda nije pisana isključivo kronološki, kronologiju nije bilo moguće, a zapravo ni potrebno izbjeći, jer neke fenomene u povijesti filma određuju specifični povijesni sljedovi vremena kad su se pojavili.

Koje filmove danas gledate?

— Uglavnom su to novi filmovi. Sve što je imalo razglašeno nastojim pogledati: kandidate za Oscara, filmove zapažene na festivalima u Cannesu, Berlinu i Veneciji... U posljednjih nekoliko mjeseci svidjeli su mi se Skriveno Michaela Hanekea, iznenadili su me Pokojni Martina Scorsesea, no tek nakon drugoga gledanja, Match Point Woodyja Allena također mi je bio dobar, kao i Volver Pedra Almodóvara te Čovjek bez prošlosti Akija Kaurismäkija.

Početkom godine otišli ste u mirovinu. Što biste željeli da bude vaša najvažnija profesionalna ostavština?

— Najvažnije mi je to da se nastavlja nastava filmoloških kolegija na Filozofskom fakultetu. Imam osjećaj da moj odlazak s fakulteta nije gubitak za struku jer su postavljeni čvrsti temelji, a filmologija je uhvatila korijene u Hrvatskoj, oko čega sam se na razne načine trudio. Želio bih da se filmologija razvija i dalje i mislim da hoće.

Razgovarali Zlatko Vidačković i Goran Ivanišević