Biseri i puževi

Biseri i puževi

Mircea Eliade, Slike i simboli. eseji o magijsko-religijskom simbolizmu, prev. Ita Kovač, Fabula Nova, Zagreb, 2006.

Slike i simboli jedno je od Eliadeovih djela koje je nedavno objavila izdavačka kuća koja izdaje uglavnom onu vrstu literature koju bismo mogli opisati kao simboličko-antropološku: tu se uz ovo djelo nalaze i Povijest vjerovanja i religijskih ideja, zatim Mistična rođenja u kojima rumunjsko-francuski kulturni povjesničar i antropolog govori o raznim tipovima inicijacije, te Mefistofeles i androgin o religioznim praksama Zapada i Istoka, čime je Eliadeov opus u još većoj mjeri dostupan domaćem čitateljstvu, iako ga se i prije prevodilo. Naime, Eliade je kao jedan od najboljih poznavatelja komparativne mitologije i povijesti religija već odavno prisutan i poznat u našem kulturnom krugu, pa se može reći kako Slike i simboli – iako u njoj autor ne donosi ništa novo, nego uglavnom sumira dotadašnja istraživanja – na solidan način predstavljaju svijet simbola i mitologema. Polazeći od ideje da je simbolička misao svojstvena ljudskome umu te na neki način važnija od diskurzivnog uma i jezika jer im prethodi, Eliade cjelokupno djelo zasniva na posve jednostavnoj ideji da nam slike, simboli i mitovi otkrivaju najdublje tajne ljudskoga bića i psihe. Antropološka studija o magijsko-religijskom simbolizmu podjednako otkriva bogatstvo svijeta simbola i religijske imaginacije, pri čemu je u osnovnim tezama uvelike slična stajalištima Rudolfa Steinera o zaboravu i zanemarivanju istinske duhovnosti na račun instrumentalnog uma te se stoga zalaže za njihovu revitalizaciju, odnosno otkrivanje kognitivne vrijednosti simbola i uopće onog egzotičnog i iracionalnog. Mit se ionako nalazi u pozadini svakoga duhovnog života i književnosti, pa je osnovna zadaća – smatraju i Steiner i Eliade – rasvijetliti ga, učiniti jasnim i vidljivim njegovu strukturu i njegov nastanak. Pritom treba naglasiti kako se u tom pothvatu Steiner više koristi psihoanalizom, a Eliade religijom.

Eliade upravo u obnovi mitskih slika nalazi polazišnu točku za duhovnu obnovu modernoga čovjeka kao neku vrstu ponovnog iznalaska mitologije i mašte, obnovu koja bi se zasnivala na re-sakralizaciji novovjekoga čovjeka (s onu stranu svih konzumerističkih new-age-ideologija i pokreta) i priznanju kako se svijet simbola i slika ne može pretočiti u analitički jezik. Svako poglavlje u knjizi govori o stanovitoj strukturi religijskog simbolizma: u prvome je riječ o simboličkom Središtu Kozmosa i Vremena, zatim o indijskom simbolizmu vremena i vječnosti, o vezanju i simbolici čvorova te o simbolizmu povijesti. Svako je poglavlje zasebna cjelina i razlikuje se po stupnju apstrakcije odnosno obrade građe: najdetaljnije je ono o indijskoj mitologiji i religiji, a najopćenitije prvo poglavlje, koje je zapravo ogled o temeljnim autorovim postavkama i metodologiji kojom se Eliade koristi kao povjesničar religije. Polazišna mu je točka uglavnom ova: simboli, mitovi i obredi uvijek otkrivaju neku graničnu situaciju čovjeka, čineći to svagda iz određene partikularne povijesne perspektive, što znači da ih je moguće tumačiti jedino iz konteksta vremena u kojem se javljaju. Svaka kultura ima neko svoje mitsko Središte svijeta s kozmičkim zonama u kojima dolazi do komunikacije neba i zemlje.

U tom središtu nalazi se praiskonsko Vrijeme, pa mit pripovijeda upravo o takvim događajima koji su se desili u nekom bezvremenom trenutku, u razdoblju svetoga vremena. Stoga Eliade ispravno ističe kako pripovijedanje mita služi trenutnoj suspenziji svjetovnoga vremena i njegova nadilaženja, što je najbolje oblikovano u indijskoj mitologiji, kojoj autor posvećuje i najzanimljivije stranice knjige, posebno se osvrćući na koncepciju kozmičkih ciklusa kao i vječna stvaranja i razaranja kozmosa. Usto, Eliade analizira i magijsko-religijske uporabe čvorova i spona te na zanimljiv način analizira seksualni simbolizam školjaka, bisera i puževa povezujući ih s akvatičkom kozmogonijom i simbolikom vode od najranijih mitova do kršćanstva u značenju rođenja i plodnosti, ali i smrti. Zaključno, Slike i simboli privlačno su štivo koje govori o trajnim i univerzalnim arhetipovima jasno ocrtavajući simboličku i mitsku svijest, no štivo kojem unatoč lako čitljivu stilu možemo pripisati i temeljnu zamjerku, a to je prevelika razina generaliziranja odnosno apstraktnih uvida, u kojima se ponekad više ocrtavaju načela književne estetike negoli kulturne povijesti i antropologije.

Tonči Valentić