3–2–1, kreni!

»Hrvatski filmski ljetopis«, gl. ur. Bruno Kragić, br. 49, Hrvatski filmski savez, travanj 2007.

Travanjsko izdanje, 49. po redu, »Hrvatskoga filmskog ljetopisa« potvrđuje ono o čemu se moglo slušati (ako se željelo čuti) po cehovskim krugovima: manje osvrta na tekući kinoprogram i papir za nijansu slabije kvalitete od one na koju smo navikli. Srećom, ukoliko za temeljni filmski tromjesečnik šire regije, a u nas i uopće publicistike o filmu, nema sredstava koliko bi trebalo biti, ima vrijednih tekstova i njihovih pisaca.

»Ljetopis« izlazi četiri puta godišnje, i kao da je podijeljen u četiri cjeline. Povijesnu, esejističku, festivalsku i repertoarnu. Podjelu jasno treba shvaćati više ilustrativno nego definirajuće jer su apsolutno svi tekstovi ako ne na razini male studije, onda svakako opsežnih ogleda. No način »Ljetopisova« izlaženja nije iznijet tek radi što plastičnije usporedbe. Porastom broja domaćih filmskih festivala, snaženjem filmske produkcije, ali i postojanjem iz dana u dan rastućeg i aktivnijeg Društva filmskih kritičara opravdano se postavlja pitanje pretvaranja časopisa iz tromjesečnika u dvomjesečnik. Prisjetimo li se jasnih naznaka financijskih poteškoća s početka, čini se kao nemoguća misija, no o tome treba razmisliti, ali i djelovati. Ovako u svibnju čitamo o onome što se događalo u studenom prošle godine. One Take Film Festival (napisao Krešimir Košutić), samoborska 38. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva (Jurica Starešinčić), Bunuelovi dani u Tuškancu (Marijan Krivak), a o listopadskoj Smotri talijanskog filma da i ne govorimo (Tomislav Kurelec). Jasno je kako se ritam izlaženja, ali i širenje autorske osnove, jednostavno mora povećati želi li se zadržati korak sa svakodnevicom. Pozabavimo se malčice i sadržajnim odrednicama.

Dejan Kosanović i Kruno Heidler uzeli su u razmatranje prvu polovicu dvadesetog stoljeća i tadašnje ovdašnje začetke filmske izobrazbe, a Enes Midžić istinski filmski, s nekoliko usporednih radnji, argonautski se baca na godine Drugoga svjetskog rata. U prvom planu i deklarativno storija o dirigentu Lovri Matačiću, a u biti sagledavanje filmske ostavštine države NDH i problema njezine valorizacije i katalogizacije. S povijesnog općeg na točno određeno skrenuo je Nenad Pata pogledom na nastajanje filma Ritam zločina Zorana Tadića, dok je Krunoslav Lučić posegnuo za uvijek aktualnom teorijskom temom definiranja filmskoga medija kao samostalne umjetničke grane kroz očište filozofsko–esencijalističnog pristupa.

Iz Ogleda i osvrta izdvojit ćemo dva ogleda, onaj Tomislava Čegira o filmu kao modernom mitu, odnosno načinu mitologizacije suvremene, ali i povijesne zbilje u redatelja Ridleyja Scotta. Filmovi poput Kraljevstva nebeskog i Pad crnog jastreba očiti su primjeri koje Čegir, filmski kritičar, ali i povjesničar, lako razotkriva. Ogled je zanimljiv i kao elokventniji i razrađeniji osvrt na pitanje koje se svojedobno, tamo u devedesetima, pojavilo u seriji Život na sjeveru – Ed Chigliak (lokalni filmaš, filmoljubac i sve ostalo s prefiksom film) u društvu indijanskoga šamana pokušava locirati bjelačke mitove i otkriva da su to u biti filmovi.

Vrlo se zanimljivim pokazao i esej Petra Krelje o omnibusima u različitim svjetskim filmografijama, ali i razdobljima, no za potpun doživljaj nedostaje domaća sastavnica. I hrvatska kinematografija ima svoje omnibus–filmove, a neki od njih i nisu tako daleki, neuspjeli ili nezanimljivi, primjerice Ogrestin Tu. Ljetopis zaključuje Damir Radić osvrtom na novi važan prinos domaćoj filmskoj literaturi, zbornik radova u povodu sedamdesetog rođendana Ante Peterlića 3–2–1, kreni!

Hrvoje Pukšec