Zapis o sreći samoće

Zapis o sreći samoće

Henry David Thoreau, Walden, prev. Igor Grbić, MF naklada, Labin, 2006.

Walden je jedno od onih djela koje je u Hrvatskoj imalo vjernu publiku i poklonike mnogo prije nego što je prevedeno. Četiri stotine stranica duga pripovijest o životu u kolibi na obali jezera, mjestu udaljenu od seoske i gradske zajednice, iskonska je američka apoteoza životne jednostavnosti i samodostatnosti, života u skladu s prirodom i zadovoljenja tek pukih potreba za preživljavanjem kako bi se istinski i neometano uživalo u slobodi. Djelo Henryja Davida Thoreaua biografski je zapis o autorovu dvogodišnjem boravku u šumi pokraj jezera Walden, objavljeno kao njegova druga i za života posljednja tiskana knjiga: sabrana djela u čak tridesetak svezaka objavljena su tek nedavno. Nastalo u sjeni transcendentalizma kao neke vrste američkoga kasnog romantizma, unutarnje hodočašće duha i danas plijeni svježinom i poziva na meditaciju o prirodi, kao i na samostalno slijeđenje vlastita životnog puta, daleko od bučne svjetine i građanskih konvencija. Thoreau je autor iznimne erudicije: iako nije bio profesionalni književnik, njegovo je poznavanje književnosti i pogotovo klasika uistinu veliko, a ono čime ponajprije i u prvi mah osvaja čitatelja upravo je duh beskompromisnosti i individualizma kojim knjiga naprosto pršti. Ukoliko je moguće povući usporedbu s autorom koji je na ovim prostorima ostavio znatna traga, onda se može reći da je Thoreauov svjetonazor najbliži Hamvasevu: riječ je o osebujnoj filozofiji prirode ispisanoj u dnevničko-esejističkoj formi i na henološki način, priroda se naime shvaća kao cjelovit i sveobuhvatan organizam koji valja osluškivati i živjeti prema njegovu ritmu.

Dvije godine života u šumi autor opisuje do u najsitnije detalje: od dolaska u ljeto 1845. i gradnje kuće, pa sve do svakodnevnih aktivnosti, prehranjivanja, primanja posjeta i uživanja u prirodi. Walden stoga nije samo skup prirodoslovnih bilješki i temeljit dnevnik, nego i svojevrstan zapis o sreći samoće, o radu na sebi kao jedinom smislenom radu i o neprekidnom naglašavanju asketizma životnih potreba, uporabi samo onog što je doista bitno za održanje života. Iz svake stranice ove vedre knjige osjeća se autorova sreća koja proizlazi iz idealnoga spoja teoretskog i praktičkog života i usavršavanja vještina. Taj poetski zapis o samoći pripada već zaboravljenu književnom žanru bukolika, oživljavajući antički ideal potpune autarkije i životnoga sklada, pa se Walden na trenutke doima kao arkadijska literatura koja u korijenu nosi američku filozofiju jednostavnosti i solipsizma: prema Thoreau, »čovjek koji misli ili radi uvijek je sam«, što se duhovito pokazuje i na primjeru stolaca kojih u kući Thoreau ima tri: »jedan za samoću, dva za prijateljstvo, tri za društvo«. Zanimljivi su i nazivi poglavlja u kojima se opisuju posjetitelji, zvuci šume i životinja, problem grijanja i prehrane, mijena godišnjih doba, autorova lektira, pokušaji sadnje biljaka, ljepota jezera, i štošta drugo. Knjiga je uz navlastitu solipsističku poetiku i vrlo precizno štivo o tome koliko je potrebno novca da bi se takva kuća sagradila i koliko treba za život; o tome koliko je zapravo ukusno sviščevo meso, kako se najbolje sadi grah, kako se glasaju legnji i sove te kojega se datuma otapa led na jezeru. Iz današnje perspektive ovu će se vrstu literature možda doživljavati kao pomodni antistresni priručnik ili uradi-sam-savjetnik za šumsku prehranu, no ona je daleko više od toga. Ponad vrlo jasna autorova savjeta na kraju knjige »ljubite svoj život, ma kako jadan bio« nalazi se jednostavan i literarno iznimno dojmljiv svjetonazor kojem možemo oprostiti i ponekad pretjerano moraliziranje ili pak redundantnosti kojima ovo djelo obiluje. Walden se čita podjednako s užitkom, ali i zavišću zbog toga što postoji netko kome je za život potrebno tako malo, a uspijeva u tom asketizmu pronaći mir i zadovoljstvo i uživati više negoli većina ljudi na ovome svijetu.

Tonči Valentić