Spomenici i njihove povijesti

Spomenici i njihove povijesti

Iako se to današnjem čitatelju može učiniti kao reakcionarna misao ili sluganstvo nacionalizmu koji u svijetu globalizacije nema nikakva smisla, već nasumičan pogled na povijesne spomenike u Hrvatskoj pokazuje da bismo se trebali probuditi i početi djelovati. Za razliku od ambijenata primorske Hrvatske koji krase popis Svjetske baštine, u kontinentalnim krajevima postoji niz spomenika kojima je potrebno novo kolektivno i stručno otkrivanje

U protekla dva stoljeća u Europi se mnogo raspravljalo o pojmu spomenika. Oni su postali dio masovne percepcije, kolektivne svijesti i svakodnevnih rituala. Njihovo štovanje nije proizašlo samo iz razvitka modernoga senzibiliteta prema lijepom i ostarjelom, nego i iz sažaljenja zbog njihova zapuštanja i razaranja. Od predmeta razaranja do predmeta obožavanja, spomenici su potaknuli senzacije na kojima je Freud izgradio svoju čuvenost. Takva je povijest recepcije, no, kao disciplina još nova i nedovoljno emancipirana. Razlog je možda u tome što su povijest razaranja i njihove osude te razvitak konzervatorskih koncepcija zbog mnoštva civilizacijskih razloga bili stavljeni na stranu. Poetike avangarde kao utopijskih vizija svijeta neopterećena prošlošću svakako su pridonijele takvu stajalištu.

Danas više nije tako. U Europi se već dvadesetak godina pojavljuju studije uglednih povjesničara i teoretičara o proučavanju i fizičkom zadiranju u autentičnost spomenika. U Francuskoj i Njemačkoj je, primjerice, došlo do jasne svijesti o potrebi formiranja posebnoga žanra. Od Paula Léona, koji je 1951. pisao o povijesti francuske službe za zaštitu spomenika, preko Carla Ceschija i Françoise Choay do Dominique Poulot i Jukke Jokilehta, povijest se nastavlja razvijati brojnim prijevodima i antologijama tekstova konzervatora (radovi Ernsta Bachera, Sandra Scarrochie) te sastavljanjem monografija (Vicko Andrić Duška Kečkemeta, Georg Dehio Petera Betthausena), osporavajući umjetniku i umjetničkim epohama isključivo pravo da zauzimaju središnje mjesto u tumačenju života umjetnine.

Ta historiografija nije nužno potaknuta istraživačkim nemirom zbog nesređenih podataka o protagonistima i dosezima koji posjeduju neki unutarnji povijesni smisao. Prije je plod estetskoga promišljanja, razvijajući se iz pitanja o vanjskoj pojavnosti predmeta promatranja. Slijedom takva pitanja, koje je do novoga doba u prvi plan stavljalo samo utjecaj slika na promatrača i njegov odgovor na osjetilnoj i razumskoj razini, došlo je do proširenja tradicionalne povijesno-umjetničke situacije. Umjesto izravna svjedočanstva povjesničara umjetnosti, ta je historiografija svoga pisca stavila iznad povijesnoga promatrača i spomenika kao predmet posebne historijske discipline.

Zašto bi u Hrvatskoj bilo dobro dio znanstveničkih napora usmjeriti tomu polju? Zato što zemlji opterećenoj lomovima i tradicionalnim pritiscima političkih silnika nisu dovoljna izolirana istraživanja. Između nas i promatranih spomenika stajali su njihovi bivši promatrači i korisnici. Sagledavajući entuzijazam preporoditelja 19. stoljeća, koji su iz patetične muške perspektive konstruirali sliku hrvatskog identiteta, možemo vidjeti i nešto više od pokušaja da se prikupe komadići mozaika. Danas nam nedostaje temeljna lakoća njihove uvjerenosti u sposobnost rekonstrukcije identiteta ljudi koji su živjeli na tlu Hrvatske. Taj je entuzijazam poučan jer je bezvremenski.

Povijest istraživanja, muzejskoga prikupljanja, konzerviranja i prezentiranja predmeta iz baštine našega zavičaja stoga se pokazuje kao jedan od središnjih kulturnih interesa. Čitajući zapise Gaja, Kukuljevića, Carrare, Lanze, Andrića, Sabljara, Bulića, Karamana ili Szaba, čovjek može steći dojam koliki je misaoni opseg ljudi koje smo osudili na zaborav. Prikupljati znanja i artefakte za njih je bilo središnje pitanje gradnje identiteta i znanstvenih metoda. Iako se to današnjem čitatelju može učiniti kao reakcionarna misao ili sluganstvo nacionalizmu koji u svijetu globalizacije nema nikakva smisla, već nasumičan pogled na povijesne spomenike u Hrvatskoj pokazuje da bismo se trebali probuditi i početi djelovati.

Za razliku od ambijenata primorske Hrvatske koji krase popis Svjetske baštine, u kontinentalnim krajevima postoji niz spomenika kojima je potrebno novo kolektivno i stručno otkrivanje. Postavimo li pitanje zašto je u unutrašnjosti takvo stanje, vidjet ćemo da je povijest istraživanja tu odigrala jednu od ključnih uloga. Kada se uzme u obzir da je austrijska carska kuća ulagala državna sredstva za primorske spomenike od početka 19. stoljeća, da su se splitskom Palačom, Salonom i ambijentima Istre bavili uglednici poput Steinbüchela, Nobilea, Kandlera, Eitelbergera, Hausera, Riegla i Dvořáka te da je kontinentalna Hrvatska, uz prisutnost Ljubića, Hoffilera i Brunšmida, tek od 1910. dobila povjerenstvo za konzerviranje sa Szabom na čelu, tada vidimo kolika je važnost istraživačke predaje u životu spomenika.

Istraživati i sastavljati takvu povijest nije luksuz, nego nužnost. Ona proizlazi iz potrebe da upoznamo karijere istraživača i intervencionista poput Bolléa, ali i povijesnu promjenljivost slika spomenika u njihovoj tvarnoj prirodi. Hrvatskoj se, zbog još neprepoznate vrijednosti mnogih povijesnih spomenika, zbivaju ekscesi koji su u Francuskoj, Engleskoj, Austriji, Italiji i Njemačkoj posljednji put pravilo bili prije stotinu godina. Ako se u duhovnom smislu često nalazimo u poziciji prvih preporoditelja — nesjedinjeni i sa strepnjom za budućnost zajednice — tada je na današnjem naraštaju stručnjaka da, poput njih, započnu međusobno komunicirati, shvaćajući istraživanje spomenika kao posao koji je jednako vrijedan gradnji političke budućnosti zemlje.

Promatranje prošlosti u Hrvatskoj intrigantan je i slojevit proces, kojemu nije potreban nacionalizam da mlade potakne na djelovanje. U vlastitoj zemlji i neopterećeni skrupulama roditelja, istraživači trebaju iskoristiti priliku da slomljenoj povijesti hrvatske istraživačke kulture pruže ideju cjelovitosti.

Marko Špikić