S pucnjem topa

S pucnjem topa

Goyini duhovi donose tipično-netipičan odnos prema glazbi, kontraste, koheziju i specifičnu gradnju prizorno – neprizorno, koji je osvježavajući odmak od američkih stereotipa

Kao skladatelj na filmskoj špici filma Goyini duhovi Milosa Formana naveden je češki dirigent i skladatelj Varhan Bauer, ali podaci o filmu spominju i španjolskoga filmskog skladatelja Joséa Nieta. U svakom slučaju, obojica su bila potrebna, jer preokreti koje prati filmska priča, a koji su vođeni istinitim povijesnim događajima, bacaju likove i Španjolsku iz ruku okrutne španjolske inkvizicije u ruke brutalne Napoleonove vojske i u ništa milostivije ruke Wellingtonovih Engleza. Otuda uporaba različitih nacionalnih glazbi. No iznimno je zanimljivo da u prvome dijelu filma popratne glazbe gotovo nema. Osim dojmljive uvodne špice, koja teškim vojnim bubnjevima ukratko govori o podtekstu priče, u prvome je dijelu glazba uglavnom prizorna. No opet, ta je prizorna glazba snimljena poput neprizorne — očišćena od dodatnih zvukova, savršeno izvedena i vrlo često bez prikazana izvora, ona zapravo stoji na razmeđi između prizornosti i neprizornosti (na tom je rubu osobito fanfarna, vrlo duhovita glazba za dolazak španjolske kraljice). Glazbeni razvoj počinje napadom Napoleonovih vojnika i pokoljem na ulicama. Stvarajući veliku glazbu po uzoru na američke filmove, ali ne pretjerujući poput Amerikanaca, Varhan Bauer ostatak je filma ispunio glazbom, slijedeći sve veće (političko) usložnjavanje. Niz prizornih glazbi koji je i dalje važan element praćenja zbivanja (španjolske gitare, crkvena glazba, elementi francuske glazbe, gajde za dolazak engleskih vojnika) mogao je — možda — stilski razjediniti film. No to skladatelj (ili skladatelji) nisu dopustili. Upravo neprizorna glazba povezuje prizorne fragmente ovoga i onoga, progovara iz perspektive likova, i uvijek zadržava potrebu za kohezijom, stvaranjem stilskoga jedinstva filmskog zvuka. Glazbeno je najganutljiviji trenutak na kraju, gdje dječja pjesmica otkriva neosjetljivost razigrane djece na smrt glavnoga lika, nudeći mrtvom Lorenzu duhovni spas u rukama sada već posve lude Ines. A onda nastupa završna špica, koja je zaokupljena Goyinim slikama, njegovim vizualnim komentarom španjolske bijede, a koji intenzivno prati Bauerov glazbeni tour de force. Doista, Goyini duhovi donose tipično-netipičan odnos prema glazbi, kontraste, koheziju i specifičnu gradnju prizorno — neprizorno, koji je osvježavajući odmak od američkih stereotipa.

Irena Paulus