Ponižena struka ili ismijana ljubav

Ponižena struka ili ismijana ljubav

Neki čudni mir zavladao je oko Cvjetnoga trga, mir koji ne sluti na dobro. Projekti takva tipa žilave su biljke koje puštaju preduboko i preširoko korijenje da bi ih neraspoloženje građana i stručnjaka moglo obeshrabriti i odagnati. I mrvljenje i oduzimanje prostora grada može se nastaviti, kao što se na najnevjerojatnijem mjestu i Tesla mogao postaviti

Da najboljima nedostaje uvjerenja, dok su najgori puni strastvene žestine — znao je W. B. Yeats. I najbolji su se ovdje uvijek slabašno čuli; danas se gotovo i ne čuju. I kada progovore, to je glas vapijućih u pustinji koji ne nalazi saveznike. Ali o šutnjama najboljih ljudi naslušali smo se u povijesti, ali nije ništa bolje u sadašnjosti. Dapače, gore je. Tko je spreman izložiti svoju kožu i staviti je na propuh ove svakodnevice u kojoj caruje gola moć, u kojoj tzv. intelektualac postaje vidljiv tek u nekoj funkciji i časti koju su mu milosrdno i velikodušno dodijelili politički sponzori? U moru doslovnog i duševnoga opustošenja, upletanja politike u sva pitanja kulture čak su i vizije u Hrvatskoj u trajnoj i nepopravljivoj zavadi. I kao da sve miruje. Zlokobno miruje.

Primjerice, neki čudni mir zavladao je oko Cvjetnoga trga, mir koji ne sluti na dobro. Nema više rasprava, tribina, nema više čitanja Vidrićeve poezije koja se, budimo iskreni, da nije gungule oko Zagrebačkih kristala, ne bi tako skoro čitala. Ali projekti ovakva tipa žilave su biljke koje puštaju preduboko i preširoko korijenje da bi ih neraspoloženje građana i stručnjaka moglo obeshrabriti i odagnati. I mrvljenje i oduzimanje prostora grada može se nastaviti, kao što se na najnevjerojatnijem mjestu i Tesla mogao postaviti. Od sama početka nije ni trebalo sumnjati o ishodu, jer je — što bi to poetično rekli hrvatski vizionari — velika lova u pitanju. A budnost i nesanica novca (nije važno iz kojega izvora i kojega vlasnika) na površinu pušta mjehuriće i pokusne balone žudeći za tobožnjom demokratskom raspravom, premda u ovoj tranziciji svijesti odlazi kamo je naumila. U međuvremenu stručna se pitanja relativiziraju, prostori komercijaliziraju, najviši prostorni i planski autoriteti uređenja i planiranja prostora ismijavaju. Sve je estrada. Svemu samo skandal osigurava zanimljivost. I medij bez skandala, bez afera, spletki i niskih udaraca u Hrvatskoj mrtav je medij. Nitko i ništa!

Poniženoj struci ili ismijanoj ljubavi i zabrinutosti za recimo svoj grad i životni prostor lavovski su pridonijeli i tzv. ljudi od struke koji nisu naučili mirno živjeti jedni pored drugih. To su oni koji kada nalete na drukčije mišljenje skaču kao opareni bez osjećaja za supostojanje ili argumentirana i obrazložena suočenja i prijepora. Oni nikada ne otvaraju vrata. Oni ne otvaraju mogućnost da jedna ideja ili projekt nadvladaju drugi u korist boljih rješenja ili poteza.

Zašto je tako? U žalosnoj hijerarhiji bijede i moći neki su se pa i najugledniji stručnjaci (intelektualci) upregnuli u dnevnu politiku. Njihovim postupcima gospodare politički moguli i molosi koji nemaju neke velike veze ni s kulturom svakodnevnoga saobraćanja, a kamoli s kulturom kao spletom znanja i stručnoga djelovanja. Tu su one kolege kojima je više do sveza i veza nego do ljudske i stručne otvorenosti koja bi trebala biti temelj za razgovor kojega jednostavno nema. I točno znate koji će projekt ili ideja proći, što će, neovisno o vrlini ili važnosti nekoga prijedloga, biti protežirano, a što potisnuto. I što si više bezobrazan i bezobziran, to si, ovdje, jači! Možeš vrijeđati, blatiti najčasnije ljude i njihove najvrlije radnje. Potrebno je samo biti miljenikom medija, koji su ovdje jedini kriterij važnosti i slave. Ali to je uistinu tužna sudbina ljudi koji nisu u svojim nego u tuđim rukama. To je poraz čovjeka slobodna mišljenja, koji osim svojega obraza i stručnosti nema ništa. A tvrdnja da je sve politika najodvratnije zvoni i breca upravo u kulturi, koja je tako mehanički umetnuta u susljednost i u totalitet događaja (C. E. Gadda). I sve se svodi na to tko je čiji igrač, tko iza koga stoji, tko je u pojedinom strukovnom društvu preuzeo vlast. A potegneš li jedno stručno pitanje (primjerice poštivanja GUP-a ili stalnoga postava budućega Muzeja suvremene umjetnosti) nesvjesno potežeš i mačka u vreći, odnosno cijelu gamu premreženih odnosa, političkih manipulacija i manipulatora primitivnoga rezona. Poslušnici lickaju i premazuju zbilju esperantskim slikama globalističke pustoši. To su oni koji znaju sve kafiće, mjesta od mode i koji pjevaju prave ode horvatinčićima i bandićima, investitorima i njihovim globalističkim polucijama, koji sve (i identitet) prepuštaju eskluzivnim mašinerijama performativne trenutnosti, esperantističkom mrvljenju identiteta koji komercijalno naprežu projekte. I sve postaje lakim plijenom njihove imitativne psihe, siromaštva, pličina njihove političke, obljetničke investicijske ritualne gozbe, dok servilni stručnjaci zadobivajuću napojnicu za vjernost prema kolegama oštre zube i rigaju vatru puni najtežih rječetina i otrova kojemu nijedna otrovnica i palucavi jezik nije dorastao. Mnogi odlaze po svoje mišljenje u političke forume i pred oltare moći stvarajući sebi ugodan ležaj od paunskog perja svodeći sve na podobnost, odnosno na moje i njihove. Programirani i vođeni rukom homo politicusa s darom dresure i najboljega stručnjaka (Radmana je posve malo, a Ivan Supek je umro) uprežu se u zlovolju i namještaljke poslova svojima. I tako političari nagrađuju u kulturi svoje satelite i unutar najodjevenijega zvjerstva intelektualnoga nepoštenja krije se moć kastriranja dobrih programa i dobrih nakana.

Sjećam se svojih profesora, primjerice Milana Preloga, Krune Prijatelja i tolikih drugih, i gledajući ovo urušavanje u nama i izvan nas, pitam se da li bi, da je pokojni Radovan Ivančević (kojemu se sve više utječem i kojega sve češće spominjem) kojim sretnim slučajem živ, sve ovako izgledalo? Bio je primjerom svega najboljeg što se struci moglo dogoditi. Bio je primjer dobra i znalačkoga korištenja medijima za obranu i afirmaciju kulture, ali i kulture razgovora, argumenta, razložnosti uvjeravanja i obrazlaganja koje bi često, zahvaljujući i njemu u teškim vremenima i prijeporima, išlo na korist kulture. Ne razočaravaju dakle politika i političari od kojih drugo i ne očekujemo, nego kolege i stručnjaci upregnuti u žalosnu službu interesne političke mašinerije, kojoj su riječi uvažavanje, razgovor ili argument strane riječi koje se traže u izgubljenim rječnicima.

Uvijek isti ljudi, iste riječi i fraze, ista politika, blesavi okrugli stolovi, televizijske ankete i referendumi, uvijek isto samofinanciranje smeća poteklo iz naše praznoglavosti i besciljnosti, iz narkoze medija, medijskih vilenjaka i političkih crkvenjaka te njihovih marifetluka kojima se ne uspijevamo suprotstaviti. Ali to je borba na život i smrt u kulturnoj faveli, u misaonoj vukojebini, u kojoj je važniji razglas nego glas, gdje je energija agresije, ciničnih pipničara svakodnevice, ispičutura smisla i pretvoritelja dubokih i najdubljih bunara u septičku jamu jaka i razorna. Energija koja više voli zatući nego odnjegovati, radije uništiti nego stvoriti.