Nevidljive sile

Nevidljive sile

Najveća je poslastica koncerta Zagrebačke filharmonije bila Bel kamen kampanela Igora Kuljerića, kojom su glazbenici vođeni dirigentom Tončijem Bilićem, u ekspresivnim valovima slijedili osjetilna sjećanja, slike iz prošlosti i sadašnjosti. I skladba i izvedba bile su veličanstvene

Dvadeset i četvrti Muzički biennale Zagreb zaokružio je, 28. travnja 2007, koncert orkestra i zbora Muzičke akademije u Zagrebu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Izvedena djela bila su gotovo protubijenalska, jer su John Adams, Philip Glass i Samuel Barber prilično pitomi skladatelji u odnosu na ostale iz bijenalskog repertoara. S jednakim predrasudama moglo se pristupiti slušanju: jesu li mladi izvođači dorasli programu? Orkestar Muzičke akademije odmah je kimnuo potvrdno, otvorivši koncert djelom Short Ride in a Fast Machine Johna Adamsa. Dapače, vođeni poletom i uvjerenjem u glazbu, a opet visokoprofesionalno (na uzdama ih je držao dirigent svjetskoga glasa Aleksandar Kalajdžić) mladi glazbenici protutnjali su Adamsovom skladbom, samo da bi se zaustavili na glavnom jelu večeri.

Bila je to trostavačna Concerto Fantasy za dva timpana i orkestar koja je pokazala sve: sposobnost orkestra i da prati i da aktivno sudjeluje u izvedbi, grizući skladbu kao što su je grizla dvojica nevjerojatnih timpanista – Hrvoje Sekovanić i Stanislav Muškinja. Premda po glazbeničkom senzibilitetu prilično različiti, Sekovanić i Muškinja pokazali su se virtuozima, profesionalcima kojima neupućeni slušač nikada ne bi dao studentski status. Koliko je Glassov Koncert bio zanimljiv i zahtjevan, vidi se iz činjenice da je svaki timpanist svirao na sedam timpana, pa je sve skupa bilo i vizualno atraktivno. Kako bi izveli Glassove glazbene ideje, Sekovanić i Muškinja nerijetko su morali okretati publici leđa, saginjati se i savijati, vrtjeti se u krug i tako slijediti glazbu. No njima to nije bio problem – ni Muškinji koji je svoje dionice otplesao, ni Sekovaniću koji je pozorno promišljao svaki svoj glazbenički potez.

Nakon Glassove Koncertne fantazije, studenti su izveli oratorij Prayers of Kierkegaard Samuela Barbera za sopran (Gorana Biondić), sopran i tenor ad libitum (sopranistica Martina Burger i tenor Domagoj Dorotić, koji su Gorani Biondić pomagali sa svoje zborske pozicije), zbor i orkestar. Kierkgaardove molitve donijele su profesionalizam na jednoj drugoj razini – kontrolu zborskoga tona i njegovo isprepletanje s orkestralnim tonom. I tu je, osobito zato što se radilo o doista velikom sastavu, trebalo održati i zadržati kontrolu, ali to, čini se, sa studentima Muzičke akademije nije bilo teško. Svaka čast Jasenki Ostojić–Radiković koja je uvježbala zbor, i još jedanput svaka čast dirigentu Kalajdžiću koji je iz studenata izvukao maksimum, a istodobno uspio zadržati njihovo oduševljenje.

Hitovi i poslastice

Tjedan poslije, ponovno u subotu, 5. svibnja 2007. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održan je koncert u sklopu ciklusa Plava oktava. Program je bio sastavljen od hitova i poslastica. Najveća je poslastica bila Bel kamen kampanela Igora Kuljerića, kojom je Zagrebačka filharmonija vođena dirigentom Tončijem Bilićem, u ekspresivnim valovima slijedila osjetilna sjećanja, slike iz prošlosti i sadašnjosti. Glazbene su misli vođene skladateljevom sklonošću da sve, pa i svoj dragi otok Silbu, pretvori u glazbu. I skladba i izvedba bile su veličanstvene.

Slijedio je dobro poznat Koncert za klavir i orkestar u a–molu, op. 16 Edvarda Griega, koji je odsvirao španjolski pijanist Iván Martín. Unatoč Martínovoj visokoj tehničkoj spremi, ni Filharmonija ni pijanist nisu zablistali. Djelo je izvedeno rutinski, sa čujnim problemima među puhačima (koji su smetali tijekom cijele večeri), kao i s održavanjem međusobne komunikacije između orkestra i pijanista. Izvedba nije donijela ništa novo, samo informaciju koja bi mogla poslužiti nekomu tko Griegov Klavirski koncert još nije čuo (a takvih je, među stalnom Filharmonijinom publikom, pretpostavljam, bilo vrlo malo).

Osvježenje je, međutim, donijela izvedba orkestralne suite Gustava Holsta Planeti. I opet se, doduše, ne bi moglo reći da je orkestar briljirao (unatoč jasnoj koncepciji dirigenta Tončija Bilića), no Planeti su tako rijetko izvođeni u nas da su Holstove programske slike planeta vezanih uz različita raspoloženja razveselile, vodeći publiku različitim ugođajima – od širokih ratničkih zamaha Marsa do mističnog prepuštanja kontemplaciji Urana i Neptuna. Posebno treba pohvaliti ženski zbor HRT–a i ženski Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, koji su, pjevajući poput nevidljivih sila s vrata dvorane, pridonijeli posebnosti ugođaja posljednjega stavka Neptuna.