Nepatvorena lica umjetnosti

Izložba Doppelpunkt: Lebenshűllen, Luise Kloos i Andreas Schmidt, Galerija Jugend am Werk Malwerkstatt Graz u suradnji s Akademie Graz, Austria, 13. travnja – 18. svibnja 2007.

Nepatvorena lica umjetnosti

Neposredna percepcija stvarnosti onkraj larpurlartističkog elitizma ostavlja prostor za ostvarenje ljudskoga potencijala u nama, a zasigurno je proizvod svijesti i razumijevanja da ono kako se odnosimo prema svijetu u kojemu živimo oblikuje i utječe na nas same. U tome se krije mogućnost da svijetu u kojem živimo damo humaniju mjeru

Niz izložbi pod nazivom Doppelpunkt rezultat je stalne suradnje između likovne radionice i galerije Jugend am Werk Malwerkstatt Graz i Akademije u Grazu. Riječ je o osobitoj komunikaciji između profesionalnih, društveno afirmiranih umjetnika i ljudi s poteškoćama u razvoju. Posljednja u nizu takvih izložbi recentna je izložba pod naslovom Lebenshűllen (Životni pokrovi) akademske umjetnice Luise Kloos, čiji radovi redovito zauzimaju stajalište prema široj društvenoj zbilji, i Andreasa Schmidta, koji neposrednom likovnom fantazijom, onkraj potrebe za uspjehom, dopadljivošću ili šokiranjem, otvara percepciju djetinje nevinom doživljaju svijeta koji vraća životnu radost i vjeru u ljudski potencijal.

Pet gipsanih odljeva ljudskoga tijela Luise Kloos objesila je na niti od flaksa i nižući ih jedno iza drugog, pritom s vrlo malim individualnim razlikama u obrisima i u tretmanu površina, stvorila je cjelinu unutar koje se ritmički izmjenjuju tijela i prostor. Tijela su šuplja i bez leđa pa je njihova plastičnost svedena na ljusku koja bojom i tretmanom površine podsjeća na ljudsku kožu. Koža je mjesto susreta unutrašnjeg i vanjskog, kontaktna zona između bića i svijeta. No, na razbijenoj ljusci više ne zapažamo razliku između vanjskog i unutrašnjeg. Prostor između skulptura ujedno je prostor unutar pojedine skulpture. Forma je antropomorfna, no istovremeno podsjeća na stvar. Nešto je čovjekoliko, ali prazno od čovjeka. Samo ljuska koja je zaogrnula prazninu.

Iz svijeta koji nas suočava s vlastitom duhovnom ispražnjenosti, preko praga u kojem je postavljena instalacija sa cvijećem, prelazimo u svijet infantilnog imaginarija i posve drukčije umjetničke osobnosti Andreasa Schmidta. Slike su rađene u tehnici akrila na platnu, gvaša na platnu ili kombiniranom tehnikom uljane krede i akvarela. Jablani, cvijeće, životinje, kuće ili vaze s cvijećem nižu se u vodoravnim trakama poput rečenica na papiru, s time da prazno i puno — u ovom slučaju prostor i oblik — imaju jednaku kolorističku vrijednost. Ponavljanje istog oblika čini se da je izraz divljenja viđenom, ali i potreba da se organizira vlastito iskustvo. To je svijet koji ne propituje smisao postojanja ili njegov gubitak, nego ga otkriva u životu oblika koje boji vlastitim doživljajem. Fovistički kolorit svjedoči o intenzitetu doživljaja viđenog, a stilizirane mimetičke forme o istinskom umjetničkom nagonu za ponovnom konstrukcijom doživljenog. Bez namjere da bude, bez želje da se svidi, Andreas nam otkriva svoju iskonsku sposobnost preobražaja vanjskog unutrašnjim doživljajem u izrazu pune i čiste likovnosti. U njegovim slikama možemo uživati poput djeteta koje snagom neukroćene imaginacije preobražava prirodu u vlastiti raj.

U posljednjoj se sobi nalazi osam crteža, od kojih su šest mape naselja ili gradova u kojima je Luise Kloos boravila, a dva pod naslovima Gewebe (Tkivo) i Wege (Putovi). Crteži su izrađeni tušem ili olovkom na papiru kaširanu na platno. Na bijelom je platnu bijeli papir, bjelina na bjelini, osnova na osnovi. Jedna je nositelj, na drugoj je ispisan sadržaj. Na crtežima je ponekad prostor pun (crn), a tlocrt arhitekture iscrtan tankim linijama kao što je to na karti samostana St Lambrecht. Skladan simetričan kvadratni tlocrt samostana pritisnut je crnim prostorom oko samostana koji kao demon nadire i izaziva zebnju. Plan sjevernoga Graza nasuprot tome, četvrti u kojoj autorica živi i svakodnevno prolazi, odaje raspoloženje uravnoteženog mikrokozmosa u kojem je Luise pronašla utočište i ishodište za svoj rad. Las Vegas pravilnim i gustim ortogonalnim rasterom stvara kontrapunkt prema nepravilnom, zavojitom toku rijeke koja je nekad bila izvor života u gradu. Nasuprot tome, rezervat Indijanaca Hopi mekim je organičkim strukturama potpuno prilagođen spirali putova u prostranstvu krajolika koji ga okružuje. Na svakoj slici ta je igra punog i praznog neponovljiva, ali određuje naš doživljaj i usmjerava kretanje. Različiti oblici naselja nose različitu energiju i otkrivaju posve različite premise kretanja i doživljaja prostora. Crtež nazvan Putovi (Wege) sačinjavaju krivulje koje oblikuju nepravilne kružnice. Te se kružnice međusobno preklapaju i prepleću stvarajući dimenziju dubine na slici. Dubinsko uslojavanje priziva dimenziju vremena. Putovi su kretanje vlastitim životnim iskustvom, određenim susretima s drugim ljudima. Susreti ljudi kao presijecanja putova daju strukturu našim mentalnim prostorima. Svaki istinski susret unosi promjenu u kretanje. Prepleti i interakcije stvaraju nove oblike. Iskustva s putovanja i susreti s ljudima čine tkivo slikaričine mentalne topografije. Postavljajući papir s crtežom na platno, autorica kao da ukazuje na postojanje podloge za umjetnički čin. Praznina bijeloga platna otvara mogućnost slici. Filtriranje vlastitog iskustva svojevrsna je konstrukcija zbilje, podloga na kojoj nastaje svaka ideja i umjetnički čin. Bijelo platno kao grund ukazuje na tu pretpostavku. Životni pokrovi su mjesta, zone susreta vanjskog i unutrašnjeg, onog u nama i svijeta oko nas. Suradnja akademskih umjetnika i ljudi s posebnim potrebama ostvarila je taj susret u dijalogu u kojem prepoznajemo dublji humani smisao umjetničkoga poziva. Neposredna percepcija stvarnosti onkraj larpurlartističkog elitizma ostavlja prostor za ostvarenje ljudskoga potencijala u nama, a zasigurno je proizvod svijesti i razumijevanja da ono kako se odnosimo prema svijetu u kojemu živimo oblikuje i utječe na nas same. U tome se krije mogućnost da svijetu u kojem živimo damo humaniju mjeru. Nije suvišno napomenuti da je izložba Doppelpunkt: Lebenshűllen prodajna. U Hrvatskoj dosad nismo bili svjedoci takvoj umjetničkoj inicijativi. Nadajmo se da će i naši umjetnici prepoznati neku sličnu mogućnost, koja istodobno njihovu radu donosi dah svježine i postavlja ih u angažiran odnos prema društvu.

Anita Zlomislić