Ne pravimo se Englezi

Ne pravimo se Englezi

Možda zvuči bizarno, ali trebalo bi donijeti pravilo da je na Danima hrvatskog filma službeni jezik – hrvatski!

Na prošlogodišnjim Danima pokušao sam (neuspješno, naivno i djetinjasto) izazvati skandal povlačeći svoj film iz prikazivanja. Bio sam nezadovoljan i frustriran svime: gubitničkom atmosferom, organizacijskom nonšalancijom, a nadasve statusom animacije, najvrednijim dijelom našega filma, žanrom koji je u posljednje vrijeme napravio fantastične iskorake i ustalio se na visokoj produkcijskoj razini.

Ovaj uvod bio je važan kako bih dovršio priču o Danima kao manifestaciji koja bi trebala promovirati i animaciju. Želim biti posve dosljedan i pošten: neka to i nije rezultat moje pobune, ali ovogodišnji dani bili su izvrsni! Svaka čast organizatorima! Sve je ove godine (osim same dodjele nagrada, op. ur.) bilo kako treba: Dani su priređeni kao ozbiljna inventura našega filma, tamo gdje su trebali biti ozbiljni to su i bili, tamo gdje je primjereno biti otkačen, bilo je i više nego veselo, festivalske tiskovine i popratna infrastruktura bili su optimalni, publika radoznala i brojna, projekcije odlično složene, ideja i realizacija Festivalskoga kluba izvrsna.

Ove je godine animacija dobila i najelitniji program prikazivanja — umjetnički direktor Tomislav Kurelec to je malo nategnuto obrazložio Vukotićevom godinom, naime, njegove riječi bile su jedino od Vukotića na Danima, ali svejedno, ove godine animacija se nipošto ne može požaliti na status zanemarena djeteta.

Nakon što sam se u prošlom broju osvrnuo na svih dvanaest filmova koje je ovogodišnji selektor Darko Bakliža pripustio u natjecanje, evo jedne dileme i jedne ozbiljne primjedbe.

Dilema je koliko je produktivno da se studentski filmovi natječu s profesionalnim filmovima? Na svim svjetskim festivalima uvriježila se definicija (koju je inaugurirao upravo Svjetski festival animacije u Zagrebu) da se debitantski film smatra onim prvim filmom koji je autor napravio izvan neke obrazovne ustanove. To ima logike, jer studentski filmovi u sebi sadrže bitnu supstanciju didaktičkog i obrazovnog pa je njihova prezentacija uvijek više informacija nego džoker za natjecanje s filmovima kojima nisu pomagali (ili odmagali) profesori. Jasno, kako su Dani sveobuhvatna manifestacija okrenuta hrvatskom filmu, tu svakako ima mjesta za studentske filmove, ali bi ih trebalo možda staviti u zajednički program i tako ocjenjivati.

Ozbiljna primjedba odnosi se na — jezik! Neshvatljiva mi je, neobjašnjiva i nedopustiva tolika količina engleskog jezika u filmskom izričaju. Jezik filma, ili jezik u filmu, nije tek puko sredstvo objašnjavanja činjenica i podataka nedefiniranoj (možebitno i stranoj) publici. Jezik je u filmu autentičan kreativni element podložan istim vrijednosnim kriterijima, oblikovan stilizacijama i metaforama baš poput ostalih sinkretičkih sustava koji grade emotivni, komunikacijski i kreativni koncept filmskoga djela. Možda zvuči bizarno, ali trebalo bi donijeti pravilo da je na Danima hrvatskoga filma službeni jezik — hrvatski!

Joško Marušić