Metamorfoze, varijacije

Dunja Robić, Poezija, DHK, Zagreb, 2007.

Tko je pročitao roman Dunje Robić Abelarova pisma, jedno od najvažnijih djela hrvatske proze iz druge polovice 20. stoljeća, koje spisateljicu svrstava o bok velikih pisaca imaginarne povijesti kakvi su Marguerite Yourcenar i Michel Tournier, sa zanimanjem će posegnuti za njezinom poezijom, objavljenom tek nakon autoričine smrti. Po svemu sudeći ta je poezija, kao i spomenuti roman, nastala glavninom u pedesetim godinama. Njezini prijevodi Baudelairea i Rilkea bili su dragocjena popudbina svakom tko je od pedesetih godina ulazio u književnost. Ono što je bitno reći o Dunji Robić (1922–1999), pseudonim Mire Dupelj, spisateljici koja je dugo bila poznata samo kao libretistica i prevoditeljica, jest to da je njezina literatura ponikla u poticajnom ozračju kazališne Družine mladih, koju je za vrijeme Drugoga svjetskog rata osnovao Vlado Habunek, na ustuk kako ustaškom tako i komunističkom jednoumlju.

Već samim pogledom na kazalo osvjedočit ćemo se da su naslovi pjesama izraženi nazivljem glazbenih vrsta ili glazbala – sonata, lira, rapsodija, serenada, sarabanda, varijacije – što govori o tome kako Dunja Robić vidi u poeziji vrstu verbalne glazbe. Iz njezinih Sonata razabire se pokušaj da tematski razvoj pjesme, zasnovan na opisu predmeta ili osjećaja, zamijene glazbena tempa u kojima se pjesnička misao oponaša glazbenom apstraktnošću, gdjekada, čak nadrealno skokovitom asocijativnom samovoljom. U ciklusu Lira dominantna boja svake od šest lira nudi se čitanju u sinestezijskom ključu. Slična ideja sinestezije izlaže se i u Rapsodijama: »Jabuka dok cvate miriše na / Metamorfozu / U crveno / Djevojka dok ljubi miriše na / Metamorfozu / U crno / Svaka boja miriše na metamorfozu / U nešto neviđeno / Samo metamorfoza / miriše uvijek jednako.« (IV. rapsodija). O svom uvjerenju o nadmoći glazbe pjesništvu Dunja Robić će uostalom izrijekom reći u I. varijaciji: »Koliko je glazba ljepša od riječi / toliko je srce draže od prstena.«

Sljedeća varijacija sastoji se od četiri lomljena stiha, forma u kojoj možemo prepoznati oblik Ivšićeva Narcisa, izvedena svojedobno kao zborska skladba. Uz to svi ulomci međusobno su paralelni, gotovo unisoni, ali u malim ritmičko–semantičkim pomacima koji nam omogućuju da cjelinu doživimo glazbeno:

Niz vodu

uz vodu

oseka

Niz mene

uz tebe

rijeka

Nada mnom

u tebi

zavičaj

Za šume

i srne

zagrljaj

Varijacije se sastoje od stotinu i tri pjesme ili od neovisnih ulomaka koje izgovaraju muški i ženski govornik. Njihova moguća dijaloška veza, koju čitalac može rekonstruirati, govori o ljubavnom odnošaju koji je odmaknut u virtualno mukom postojanja. Sjetimo se da je Dunja Robić vršnjakinja Vesne Parun te dijeli s njom tragični postav muško–ženskog odnosa. To je tragična ljubav koja govori o odnosu onkraj ovozemnog – tragična jer su u njoj i Orfej i Euridika mrtvi, u sablasnoj nô–drami gdje mrtvi vjetar izgovara riječi živih koji to više nisu: »Zašto si se ikad okrenuo / kad si mogao otići?/ Tvoja tiha mrtva duša / tužnu nevjestu prosi. / Moji su svatovi goli i bosi / a riječi moje kiša sluša.« (10) Rilke u Desetoj elegiji govori o nemogućoj ljubavi između mladića i djevojke koja je tužaljka, zato što to biće–personifikacija zrcali bol ovozemnog opstanka. Eliptičnost nekih od pjesama Dunje Robić kao da su izraz ljubavi prema biću–tužaljki: »Pogladiti ni pogladiti / tebe što si kao voda / Od tuge od same tuge / zbog sna ili života.« (13) Pjesnikinja ima sposobnost sažimanja zato što ono izostavljeno na čudan način, poput povećala, približava bit pojave. I kao u japanskom pjesništvu slika kao upit zamjenjuje iskaz osjećaja: »Polako kaplje noć / Ti si me prešutio / A zvijezde ko šturci / Blistaju uz moje uho. / Gdje su daleke planine / rascvalih sunovrata?« (16). Kako god eliptične i hermetične, Varijacije Dunje Robić najbolji su dio njezina pjesništva, u njima se osjeća utjecaj narodne poezije u jednostavnosti i kristalnoj jasnoći slika pa je bilo krajnje vrijeme da se, napokon objelodanjene, pročitaju kao vrijedan prinos hrvatskoj lirici pedesetih godina:

Tebe pomilovati

jer si dalek

Poljubiti

jer je teško

Zagrliti

jer je nemoguće

Tebe

što si dno moga potoka. (32)