Mađari čitaju Hrvate

Mađari čitaju Hrvate

Mađari i Hrvati imaju dosta sličnih povijesnih iskustava pa je prvi dio Jadranske trilogije, Vježbanje života, nama vrlo zanimljiv zbog priče o Mađarima u Rijeci. Isto tako, Fabrio piše o iseljenim Talijanima, a naša najnovija povijest je povijest iseljeništva i izbjeglica

Pjesnik, prevoditelj, književni kritičar i izdavač Gábor Csordás u sklopu razmjene pisaca, koju je organiziralo Društvo hrvatskih pisaca, gostovao je u Zagrebu. Budući da je nedavno preveo i objavio treći dio Fabrijeve Jadranske trilogije, to je bio povod za razgovor o hrvatskim prijevodima na mađarskom tržištu te o mađarskoj književnosti.

Od hrvatske proze preveli ste Jergovićev Sarajevski Malboro i Fabrijevu Jadransku trilogiju: Vježbanje života, Berenikinu kosu i Triemeron. Kako je bilo prevoditi ta djela?

— Prevoditi je bilo teško jer Fabrijev jezik ima toliko povijesnih i dijalektalnih slojeva, a u mađarskom književnom jeziku dijalekti ne postoje. Od nacionalnog preporoda u 19. stoljeću, prestalo se pisati na dijalektu, a pisci, koji su njime pisali, smatrali su se neobrazovanima. Zato su danas dijalekti gotovo nestali. Njime se govori samo na graničnim područjima zemlje. Što se Jergovića tiče, htio sam prevesti njegov roman Dvori od oraha, ali sam na kraju odustao jer bi u prijevodu nestalo bogatstvo dijalekata kojim on piše i tako bih osiromašio roman.

Budući da između Mađarske i Hrvatske postoje povijesne poveznice o kojima Fabrio piše, hoće li njegovi romani biti bliski mađarskim čitateljima?

— Dakako. Mađari i Hrvati imaju dosta sličnih povijesnih iskustava pa je prvi dio Jadranske trilogije, Vježbanje života, nama vrlo zanimljiv zbog priče o Mađarima u Rijeci. Isto tako, Fabrio piše o iseljenim Talijanima, a naša najnovija povijest je povijest iseljeništva i izbjeglica. Jedan od najvažnijih slojeva njegove Trilogije opisuje ljude koji su morali ostaviti stari život i početi novi, ostaviti prijatelje koji pripadaju drugoj etničkoj manjini, izgubiti zbog toga ljubav i tako dalje.

O tome se u mađarskoj književnosti rijetko piše. Nakon Prvoga svjetskog rata Mađarska je postala zemlja u kojoj je 95 posto stanovništva bilo mađarsko pa Mađari nemaju iskustva s nacionalnim manjinama i one ih ne zanimaju. Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do velikog iseljenja Nijemaca iz Mađarske i Mađara iz Rumunjske i Slovačke, no naši ljudi sa životom izbjeglica nisu upoznati. Ne znaju mnogo ni o izbjeglicama iz Slavonije, Vojvodine i Bosne koji su u Mađarsku prebjegli za vrijeme vašega rata. Zato je vrlo učinkovito kada se o svemu tome može čitati u hrvatskom romanu.

Osim proze prevodili ste i našu poeziju, primjerice Zvonimira Mrkonjića i Slavka Mihalića.

— Prije desetak godina htio sam izdati Antologiju hrvatskog pjesništva, no na kraju sam odustao. Zato ću uskoro objaviti izbor pjesama Slavka Mihalića čije pjesme već godinama prevodim.

Prodaju li se hrvatski autori na mađarskom tržištu?

— Vrlo slabo. Mađari najčešće čitaju mađarske i američke pisce te klasike. Vrlo rijetko čitaju književnost susjednih zemalja.

Jesu li se, s ulaskom Mađarske u Europsku Uniju, promijenile književne teme? Koliko je globalizacijski proces utjecao na jezik?

— Europska Unija nije nikako utjecala na našu književnost jer smo mi već odavno bili u Europi, a što se jezika tiče, imamo nekoliko engleskih izraza, no mađarski je jezik izoliran pa to nije tako opasno. Duh jezika toliko je drukčiji, njegova je struktura vrlo otporna pa tuđice na njega ne mogu utjecati.

Što se tiče Europe, poznati su vaši ogledi u kojima ste pisali da Europa nije spremna za širenje prema istoku – to se konkretno odnosilo na proširenje Unije na Rumunjsku i Bugarsku.

— Sve do tada proširenje se odvijalo na područjima zapadnoeuropskog mentaliteta. Jasno, ni Mađarska, ni Poljska nisu u Zapadnoj Europi, ali je taj mentalitet uvijek bio prisutan. Kao što je on prisutan i u Hrvatskoj. No, Rumunjska i Bugarska imaju tradiciju Istoka, bizantsku kulturu. To je velika i prekrasna tradicija, no o njoj se u zapadnoj Europi vrlo malo zna. Ako žele proširiti Uniju prema istoku, tu tradiciju trebaju razumjeti i prihvatiti, shvatiti da je ona također dio europske tradicije.

Ravnatelj ste ugledne i cijenjene izdavačke kuće Jelenkor. Kakvo je stanje u mađarskom izdavaštvu?

— Imali smo veliku krizu između 1989. i 1995, u doba promjene od nacionalizacije prema privatizaciji. Trebalo je nekoliko godina novim privatnim poduzećima da preuzmu ulogu državnih distributera. Tada je bilo vrlo teško prodavati knjige. Danas je stanje drukčije. Imamo dosta novih i učinkovitih izdavačkih kuća pa bih rekao da nakladništvo funkcionira normalno. Budući da imamo malu državnu potporu, živimo od čitatelja, odnosno od prodaje. Postoje doduše male nakladničke kuće koje teško opstaju i propadaju, no vi razgovarate s nakladnikom koji je manje–više uspio.

Bili ste i glavni urednik književnih i kulturnih časopisa, danas neke od njih izdajete, pa me zanima kako književni časopisi stoje na tržištu?

— Oni se prodaju samo u nekoliko stotina primjeraka. Književni časopisi bili su važni u vrijeme cenzure, kad je bilo teško izdati knjigu i kad je pisac morao čekati pet, šest godina da bi mu se objavila knjiga. Tada su časopisi bili vrlo popularni jer su se u njima objavljivali ulomci novih djela. U to se doba književni život odvijao oko časopisa. Književni život se sada organizira oko izdavačkih kuća, a ne oko časopisa.

A koliko se prevoditelji cijene i podupiru?

— Nažalost nikako. Honorari za prevoditelje su vrlo niski, osobito ako nema subvencija. Zato najčešće objavljujem ono što sam prevedem jer je prijevod tada besplatan. Ponekad dobijem novac od neke zaklade i zato je lakše izdati primjerice njemačku, nizozemsku ili hrvatsku književnost. Dva posljednja Fabrijeva romana financiralo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Razgovarala Katarina Kolega