Vijenac 344

Kazalište

Teatar EXIT, Zagreb: KAKO MISLIŠ MENE NEMA?!, red. Ivica Boban

Kroz ružičaste naočale

U svakom slučaju, riječ je o vrlo zabavnoj predstavi čiji je humor daleko od površnosti, koja se može iščitavati na više razina po kojima se dalje može dublje kopati. Sretno–tužna priča duboko nas dira, a vješti nas glumci oduševljavaju

Teatar EXIT, Zagreb: KAKO MISLIŠ MENE NEMA?!, red. Ivica Boban

Kroz ružičaste naočale

slika

U svakom slučaju, riječ je o vrlo zabavnoj predstavi čiji je humor daleko od površnosti, koja se može iščitavati na više razina po kojima se dalje može dublje kopati. Sretno–tužna priča duboko nas dira, a vješti nas glumci oduševljavaju

Kazalište u kojemu je glumac, na praznoj pozornici, potpuno prepušten svojim vještinama, ogoljen od svega što ga može skrivati, ali zato obogaćen iskustvom glumačkog istraživanja – takvo kazalište već više od desetljeća njeguje Teatar Exit. U njemu smo se uvjerili da imamo dosta vrhunskih, tek diplomiranih mladih glumaca, a u posljednje vrijeme upoznajemo i njihov rad na Akademiji. Tako smo prošle godine gledali predstavu Zapadni kolodvor, kojoj je poticaj bio ispit iz scenskoga pokreta Ozrena Grabarića i Jelene Lopatić, a posljednja egzitovska premijera također je pružila studentima mogućnost da pokažu široj javnosti uspješan ispit, iza kojega stoji predan i dugotrajan proces. Riječ je o predstavi Kako misliš mene nema, koja je nadahnuta ispitom iz scenskog pokreta Amara Bukvića i Filipa Juričića. Dijelove tog ispita mentorica i redateljica Ivica Boban je, zajedno s asistenticom i dramaturginjom Oljom Lozica, inkorporirala u iznimnu cjelovečernju predstavu u kojoj su ta dva mlada glumca, više nego u dosadašnjim predstavama koje su radili, pokazala što sve znaju i umiju. U sat i pol dinamičke glumačke igre njih su dvojica promijenila dvadesetak različitih karaktera i tipova, izmjenjujući ih s lakoćom i nevjerojatnom brzinom, poigravajući se osobnim i glumačkim identitetima. Mimikom lica, različitim gestama i promijenjenim načinom govora i hoda mijenjali su svoje maske, pokazivali su razna lica – ona koja svakodnevno susreću i ona koja zamišljaju da tako izgledaju.

Dramaturšku okosnicu čini priča o dvojici prijatelja, Blažu Markičeviću i Ninu Špremu, koji se pozitivnim mišljenjem i svojevrsnom naivnošću sučeljavaju sa siromaštvom, besposlenosti, mafijom, kamatarenjem i svime onim što naše društvo poput raka nagriza. U svijetu gdje je uspjeh imperativ njihov je život gubitnički, promašen i samim time nevažan. Za to društvo oni su nitko i ništa, za gradonačelnike, šefove i lovaše oni ne postoje, pa čak ni za one koji ih tumače – Filipa i Amara. No, njihov neslomljivi optimizam, neopterećenost i ganutljiva naivnost čine ih onakvima kakvi bismo svi voljeli biti. Taj punokrvni život iz njih vrišti: Nas itekako ima! Unatoč prštavim duhovitim dijalozima na tu socijalnu razinu predstave ne možemo ostati ravnodušni. Upravo suprotno: ostajemo zapitani.

Isto tako, situacije u koje ih život baca – na poslu i obitelji, pune su nasilja. Sve je oko njih nasilno, a oni se odupiru tomu s dječjom znatiželjom u očima. Svijet oko njih nije nimalo ružičast, no Blaž i Nino stavit će ružičaste naočale i na šarenim oblacima mašte otplovit će u svijet kakav zaslužuju i kakav bi trebao biti. Osim te razine, podjednako je važan odnos glumca s ulogom, onoga koji odlučuje o budućnosti svog imaginarnog alter ega. Filip i Amar u tom odnosu s Blažem i Ninom duhovito i autoironično, otvoreno i iskreno, razotkrivaju djeliće svoje privatnosti, hrabro pokazujući da su im Blaž i Nino draži od njih samih. Likove s kojima se susreću prikazuju pritom tipski i karikaturalno, dok su Blaž i Nino u pomalo povišenu, no ipak u realnu modusu. Ta suvremena commedia dell' arte bit će bliska svakoj publici i svakom vremenu, jer Nino i Blaž postoje u svakome gradu, pa tako Filip i Amar mogu mijenjati svoje komentare o gradskim čelnicima i vlastodršcima ovisno o gradu u kojemu će predstavu izvoditi.

U svakom slučaju, riječ je o vrlo zabavnoj predstavi čiji je humor daleko od površnosti, koja se može iščitavati na više razina po kojima se dalje može dublje kopati. Sretno–tužna priča duboko nas dira, a vješti nas glumci oduševljavaju. Zato se Teatru Exit višestruko isplatilo što je pružio mogućnost budućim glumcima da uspjele glumačke ispite i istraživanja razvijaju dalje u predstave. Taj hvalevrijedan potez svakako bi trebalo nastaviti.


Katarina Kolega

Vijenac 344

344 - 10. svibnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak