Koreografirani dokument apokalipse

Koreografirani dokument apokalipse

U obliku čvrste koreografije, koja ne ulazi u psihologiju nasilja, potragu za krivnjom ili izbavljenjem, N funkcionira kao koreografski dokument o kolapsu ljudskosti, i kao takva predstava je moćan kazališni događaj

Naslov je predstave N, prema riječima koreografa Angelina Preljocaja, »‘maskirani naslov’ koji namjerno ne izražava o čemu djelo govori, jer se bavi neizgovorivim, onim što je nemoguće opisati. Patnja, razdiranje, mučenje, poniženje...« Na francuskom N napisano l’haine prevodi se kao mržnja, neprijateljstvo.

Već prva slika predstave silno uznemiruje: dvije hrpe nabacanih nepomičnih tijela, i dva bića, životinje-ljudi koji se u polumraku bore oko njih. Tim prologom autor nasilje smješta u sam iskon života, ono je posvemašnje i neizbježno. Sljedeća je slika zastrašujuća računalna animacija vojske koja nadolazi, postaje sve veća, sve opasnija, ne-ljudskija (autori multimedije i zvuka Granular Synthesis, koji čine Ulf Langheinrich i Kurt Hentschlager). Tako okvir predstave s jedne strane čine beživotna tijela i ljudi-hijene oko njih, a s druge strane marš nepobjedive i nezaustavljive vojske. Između tih silnica Preljocaj razvija predstavu N, u kojoj gotovo taksativno nabraja sve moguće slike nasilja, poniženja, mučenja, koje se redaju bez objašnjenja, bez izlaza, bez uzroka. Tako gledamo plesom prikazane klasične tučnjave, mučenja štapovima, silovanja, nošenja ljudi zavezanih očiju poput živih štitova...

Kako je Preljocaj koreograf koji veoma voli tijelo i snagu pokreta, njegov se koreografski jezik proteže od vrlo klasičnih linija, preko snažnih zamaha tijela i efektnih padova, do gotovo mimskog igranja situacija, ali upravo usmjerenje na tijelo, pokret i zavidnu razinu koreografske imaginacije predstavi daje čudesnu snagu. Najzanimljiviji su dijelovi oni u kojima putem apstraktne koreografije Preljocaj uspijeva dobiti višestruko metaforički učinak, kada su nasilje i patnja utkani duboko u koreografiju, dok su eksplicitni dijelovi, iako šokantni, manje dojmljivi, jednoznačniji.

Izvanredan je plesački ansambl predstave, koji čine šest plesačica i šest plesača, višerasni, potpuno različitih tijela i energija. Neprestano mijenjajući uloge nasilnika i žrtva, plesačice i plesači, ogoljeni u jednostavnu donjem rublju, prikazuju nezaustavljive cikluse nasilja, dok se na samu kraju predstave slamaju u iscrpljenosti i samonasilju. Osim plesačke vještine, vrlo je važan i način na koji plesači prilaze izvedbi, a oni dramatične uloge žrtve i nasilnika igraju diskretno, puštajući koreografiji i pokretu da komuniciraju vlastitom logikom.

U formi čvrste koreografije, koja ne ulazi u psihologiju nasilja, potragu za krivnjom ili izbavljenjem, N funkcionira kao koreografski dokument o kolapsu ljudskosti, i kao takva predstava je moćan kazališni događaj. Silinom agresije, snažnim zvukom brujanja avionskih motora te dugačkom završnom sekvencom u kojoj plesači polagano posustaju, osvijetljeni stroboskopom koji otežava ionako naporno gledanje, N ostavlja gledatelja gotovo u stanju transa. A ono što nenametljivo izlazi na površinu doživljaja dijelovi su predstave u kojima tijela u svojoj krhkosti i profinjenosti pokreta svjedoče o otporu nasilju i onoj drugoj, svijetloj strani ljudskosti.

Angelin Preljocaj proslavljeni je francuski koreograf, koji je na scenu postavio više od dvadeset predstava, a za svoj rad dobio je niz nagrada, među kojima Bessie 1997. i Orden legije časti 1998. Iako je zagrebačku publiku njegovo Posvećenje proljeća naoružalo dozom sumnjičavosti, sa N predstavio se kao vrstan koreograf, koji i najosjetljiviju temu može dosljedno i hrabro dovesti do kraja.

Iva Nerina Sibila