Keltska legenda na Balkanu

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, Društvo hrvatskih književnika i Školska knjiga d.d., god. LXIII, br. 2, Zagreb, veljača 2007.

Bez suvišnih riječi i posebne patetike svojstvene takvim prilikama, posljednji broj »Republike« otvara sjećanje, točnije pozdrav preminulom pjesniku Slavku Mihaliću, od kojega se kolege opraštaju možda najprimjerenijim načinom – dijalogom dviju pjesama. Na Mihalićevu Majstore, ugasi svijeću odgovor slijedi u pjesmi Zbogom, majstore, kojom ga Nedo Ilić ispraća na put, kako piše, »tamo odakle smo došli, nevješti jedrima, veslima spašavajući zbunjeni trag dječaka odlučnih da, poslije morske bolesti, stasaju u moreplovce«, na put ka »zavičaju odakle smo svi mi stigli«.

Slučajno otkriće još neobjavljena teksta s punim je pravom zauzelo poziciju teme broja, a riječ je o rukopisu Keltska legenda u povijesti na Balkanu Tina Ujevića, kulturno–povijesnoj studiji što ju je naručio urednik Marijan Matković u doba kada je Ujeviću bilo zabranjeno objavljivati, čije je vrijeme nastanka između 1946. i 1949. godine. Pronašavši tekst u ostavštini obitelji Matković, za prvo objavljivanje priredio ga je Ante Stamać, koji ujedno u svom uvodnom tekstu govori o obilježjima Ujevićeve studije te promišlja o razlozima zbog kojih je ostala neobjavljena do današnjega dana.

Iako je glavna tema broja posvećena Ujeviću, ključnim pojmom ovoga izdanja »Republike« ipak bismo mogli proglasiti pojam sekularizacije, na koji se, na različite načine i drukčijim pristupom, odnose dva priloga broja. Prikazom nove knjige Richarda Dawkinsa, Bog kao samoobmana, Roman Karlović pokazuje kako ustrajavanje na ukinuću religije, odnosno uspostavi ateizma kao jedine moguće opcije, vodi novom fundamentalizmu, onom koji naziva sekularnim. Karlović autorovu pristupu zamjera preveliko pojednostavnjivanje, vulgarnost stila, neinformiranost i odsutnost bilo kakve sociološke svijesti, koji ga, kako smatra, vode do toga da njegov obračun sa samoobmanom Boga neslavno propada u suočavanju s konkretnim potrebama ljudi. Nešto će drukčijeg usmjerenja biti filozofski tekst Iztoka Simonitija, koji razmatra granice slobode zapadne civilizacije ponajprije putem pitanja granice tolerancije. Pokazujući kako cilj svjetovne (sekularne) države nije dokinuće religija, nego upravo njihov pluralizam, jer se spoznaja nas samih odvija putem spoznaje Drugog, onoga drukčijeg, različitog, a sloboda se ostvaruje samo ukoliko je i taj Drugi ima, u jednakoj mjeri, Simoniti razmatra pitanja poput pravednosti, odnosa religije i zdrava razuma, svjetovnog erosa i dr., nalazeći ispravan put upravo u sintezi oživotvorenih etika, osobito etika triju velikih monoteističkih religija. Smatrajući zapadnu civilizaciju, izraslu na zamisli slobode, odgovornijom od ostalih za izradu koncepata i praksi međucivilizacijske snošljivosti, ističe potrebu izrade europskog ustava za ispravno definiranje civilizacijskoga prostora suživota kultura u zapadnim zemljama.

Ponovno doticanje pitanja vezanih uz religiju nalazimo i u pripovijesti Poslovna žena Božidara Prosenjaka, koji tematizira pitanje osobne vjere u Boga, zahvaćajući svojom pričom onaj moment u životu lika jedne žene kada joj je vjera osobito poljuljana i kada ne nalazi snage za dalje slijeđenje nauma božjeg. Korektno napisanu tekstu ipak se može zamjeriti izrazita vjerska poruka, koja nadglasuje književnu, odnosno umjetničku razinu. Uz tu pripovijest, prozni dio donosi i poglavlje iz autobiografskih zapisa Poniženja – Bilježnice namjernih sjećanja III Čede Price, a riječ je o još jednom tekstu koji u »Republiku« stiže iz autorova rukopisa.

Intermezze između prozno–esejističkih dijelova kvalitetno ispunjava poezija Vlatka Majića i Nikole Đuretića, a broj uobičajeno zatvaraju kritički osvrti te siječanjska kronika DHK–a.

Ljubica Anđelković