Ja znam sve

Ja znam sve

Damir Radić, Lijepi i prokleti, NCL Media Grupa, Zagreb, 2007.

Književni je kritičar Dario Grgić ne tako davno u »Glasu Slavonije« objavio intervju s Damirom Radićem koji se iz oceana intervjua svih sa svima izdvaja stanovitom bizarnošću. Naime, malo je tko od intervjuiranih tako otvoreno i naglašeno demonstrirao svoje kategorično stajalište kao Damir Radić, koje pak sažeto glasi: na aktualnoj hrvatskoj kulturnoj sceni nitko ništa nije pročitao, a i ono malo što su naši vrli intelektualci nekim slučajem pročitali uopće nisu shvatili. Implicitna poruka takva intervjua pak glasi: ja sam sve, baš sve, pročitao i sve znam.

Takva se arogancija itekako osjeća i u temeljima Radićeva romana pod naslovom Lijepi i prokleti, već u startu mistificiranog kao romana koji navodno nijedan hrvatski izdavač nije htio objaviti, a onda dodatno začinjen glasinama (kao ipak najboljom reklamom u našoj sredini) kako je Radić žestoko opleo fakovce, koje je u svojoj prozi aralićevski preimenovao u FUK. Glasine su točne, pa koga zanimaju tračevi, imat će što čitati u Radićevu romanu, dodatno sažalijevajući autora kojega zabavlja pisati o svoj toj fukari koja smrdi na ambru (vjerojatno je to poruka romana o hrvatskoj književnoj, medijskoj i intelektualnoj sceni s obzirom na uzor za kojim je Radić posegnuo).

Zaigran jeftinim i banalnim šifriranjem imena i nadimaka javnih osoba, sarkastično raspisan o svim temama i osobama koje ga grizu ili frustriraju, Radić je u ovim našim domaćim okvirima usporediv s prvim, izrazito ogorčenim prozama Marinka Koščeca, dok je u prijevodnoj lektiri u smislu negativističkoga tona, sklonosti šokiranju, kontroverznosti, izmjenjivanju pornografskoga i visokointelektualnoga u obliku eseja uguranih u prozne okvire nestalne vrijednosti usporediv s Michelom Houellebecquom. Ali — treba naglasiti — u ovom je slučaju riječ o provincijskoj inačici Michelea Houellebecqua, zapetljanu u efemernosti i potonulu u samodopadno prodavanje pameti. Jer, recimo, nama je itekako čitak, a u pojedinim pitanjima čak i intimno blizak, tamo nekakav raspisani i razvikani Francuz po imenu Houellebecq, ali koga bilo gdje u svijetu zanima tračersko štivo koje je ispisao Radić kada bi ga se prevelo na neki od stranih jezika?

Iako zagovara elitizam u svakom smislu i iako mu roman služi da bi se obračunao s mnogočime, Radić je u biti ispisao pornografski roman u kojem dosljedno provodi seksualne permutacije među zadanim članovima, a budući da perspektivno načima opis licemjernoga hrvatskog moralizma, mogli bismo dobrohotno prihvatiti da su te dvije autorske opsesije, seks i mrzovolja prema hrvatskoj kulturnoj sceni, usporedno ispisivane u ovome romanu kako bi se doslovnom i eksplicitnom pornografijom naglasila mučnina simbolične pornografije u perverznome hrvatskome društvu. No, to je samo uvjetna i umišljena veza jer je u cjelini vrlo vidljivo da autoru romaneskna konstrukcija služi samo kao labavi okvir za nizanje raznolikih diskursa, a ponajprije za iznošenje mišljenja i komentara u široku rasponu od doista relevantnih tema, pa do banalnosti, uključujući i tematiziranje trivijalnosti koje ne zanimaju baš nikoga osim sama autora.

U tom se kontekstu nekako doima da i nije bitno jesmo li kao čitatelji zadovoljni ovim štivom ili ne kada je ionako riječ o štivu koje je čisto samozadovoljstvo.

Igor Gajin