Idu dani, moj dnevniče

Animirani film: Nedeljko Dragić (2)

Idu dani, moj dnevniče

Za mene je najbolji Dragićev film Idu dani iz 1968. Taj film držim najboljim animiranim filmom nastalim animacijom crteža u sveukupnoj povijesti animacije druge polovice dvadesetog stoljeća! Toliko izvrsnih animacijskih rješenja i duhovitosti što proizlaze iz kombinacije animacijskih ekstrema, a ne scenarističkih dosjetki, svijet animacije nije vidio

Uz scenarističku pomoć Vatroslava Mimice, godinu poslije realizira Krotitelja divljih konja, opet po svojoj karikaturi, ali složenije strukturiranoj. U nevjerojatnoj energiji toga filma, konj u bezbroj crtačkih varijanti i animacijskih varijacija nosi metaforu energije koju je čovjek uzgojio, ali će je teško ukrotiti.

Moram priznati, čeznući za ideološki neutralno čistim Dragićem, u mnogim njegovim filmovima smeta mi ta nonšalancija glede materijalnog (materijalističkog) svijeta, jer u njoj ipak čitam stanovit jal siromaha. Ne treba zaboraviti i bizarnu pojedinost da je pri kraju svoje karijere (i države) Dragić postao članom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Imao je, svakako je imao, taj kompleks siromaštva, i nerijetko će se to činiti sadržajem najvažnijih njegovih filmova, premda je njegova jedina ideologija bio — crtež.

Film Možda Diogen iz 1967. Ganalberto Bendazzi drži jednim od najboljih filmova u cjelokupnoj povijesti animacije. Riječ je (kao i u Dovnikovića) o specifičnom mandleku koji nas vodi tipičnim metaforama suvremenog svijeta.

Za mene je najbolji Dragićev film (jasno, i jedan od ponajboljih u sveukupnom fundusu zagrebačke škole) Idu dani iz 1968. Taj film, pri punoj svijesti, držim najboljim animiranim filmom nastalim animacijom crteža u sveukupnoj povijesti animacije druge polovice dvadesetog stoljeća! Od početka do kraja film priča originalnom i neponovljivom animacijom priču o istinski malom čovjeku iz mnoštva, koji je stalni gubitnik pa čak i u potpuno benignim okolnostima. Toliko izvrsnih animacijskih rješenja i duhovitosti što proizlaze iz kombinacije animacijskih ekstrema, a ne scenarističkih dosjetki, svijet animacije nije vidio.

Taj je film žario i palio svuda gdje se pojavljivao, i Američka filmska akademija diskretno je dala do znanja da film treba tek poslati u Los Angeles i još jedan Oscar stiže u Vlašku ulicu. Ali, pobijedio je provincijski jal. Kako Jugoslavija nije imala nikakvih transparentnih kriterija u kandidiranju za tu nagradu, javili su se još neki pitanjem: A zašto on, a ne mi? Pa su drugovi našli salamunsko rješenje: nije poslan nitko! (Zbog slične situacije, po mom uvjerenju, Zagreb filmu su, osim Dragićeva, izmaknula barem još tri sigurna Oscara).

Ipak, to je izazvalo svojevrsni skandal. Dragić je sjeo i napravio — novi film. Godine 1972. s tim je filmom po crvenom tepihu i ulazeći na velika vrata otišao u Hollywood po Oscara. Ali, nije ga dobio. Iako je film o mandleku kojega proganja iritantan zvuk jednako dobar kao i Idu dani, što bi rekli Srbi: Proš’o voz! Taj film jednostavno je zakasnio. Svijet animacije anticipirao je tada već neke druge ideje.

Ispričao mi je Dragić smiješnu zgodu s dodjele Oscara. U stanci je otišao na šank po piće, okrenuo se i žestoko nagazio nekoga po nozi. U tom času čovjek instinktivno prije pogleda tog čovjeka u nogu nego u lice. I u hipu je vidio nešto užasno smiješno: čovjek je na nogama imao cipele s vezicama u obliku golemih šarenih leptira. Kad je podigao pogled, vidio je da je nagazio — Jacka Lemmona.

Iz Amerike se Dragić vratio s članskom iskaznicom američke filmske akademije i od tada je i on odlučivao o Oscarima. Ne zaboravimo, tamo je otišao bez prevoditelja i bez znanja riječi engleskog jezika. Vratio se s bilježnicom punom crteža urbanih čuda koja je sreo u Novom svijetu, pa je po povratku nastalo njegovo drugo remek-djelo, Dnevnik (1974).

Tih godina realizirao je hrpu minića. Najpoznatiji je onaj o malom dreku koji bi se htio iskobeljati iz zahodske školjke, ali kad prihvati ruku što ga hoće spasiti — pusti vodu koja ga odnese u kanalizaciju.

Početkom osamdesetih realizira film Put k susjedu. Čovjek se vrlo pomno i sofisticirano sprema na posao, otvara garažu i sjeda u — tenk. Za potrebe festivala u Oberhausenu, gdje je Dragić bio velika zvijezda, napravio je nekoliko varijanti Puta k susjedu (festivalski moto). Meni je najdraži film u kojem se susjedi ujutro u prolazu pred kućama uljudno pozdravljaju i odlaze ženi onoga drugog.

Godine 1982. Dragić je napravio izvrstan film Dan kad sam prestao pušiti, priču o bezazlenu izlasku čovjeka u kupnju običnih cigareta, a sve se pretvori u moru i kataklizmu. Film je ostao bez znatnijeg odjeka. Dragiću se počelo događati što i svakomu tko ne razmišlja o vremenu u kojem prolazi naš život, ali se topi i naša karizma. Revolucionar je držao vatrene govore i nakon što je revolucija pobijedila.

Stoga Dragić 1989. radi oproštajni film. Riječ je o tipičnu amarcordu, izvrsnih animacijskih pojedinosti, monumentalne dramaturgije, no uzimamo ga tek kao opće mjesto filmografije genijalna animatora.

Sjećamo se njegova djetinjasto ozbiljna predsjednikovanja Društvom filmskih radnika Hrvatske, kojega se prihvatio tek da bi izdavao bilten koji je čitav sam ispisao i ilustrirao.

S raspadom Jugoslavije, Dragić je rekao: Odlazim i više se nikada neću vratiti. Tvrdoglav kakav jest, doista je otišao i zbilja se više nikada nije vratio. Imao je strašno iskustvo iz Drugog svjetskog rata (znam pojedinosti, no kako ih on nikada nije javno iznosio, neću ni ja), i nije htio da mu se u bilo kojoj varijanti možda ponovi.

Dragić je bio moj veliki crtanofilmski uzor.

Ne samo zbog toga, želim mu da poživi još mnogo godina. Čujem da živi pored Münchena i da više nije tvrdokoran pješak.

Kupio je bicikl!

Joško Marušić