Histrionski dijalog vječnog i prolaznog

Histrionski dijalog vječnog i prolaznog

U djelima / slikama Bojana Šumonje od sama se početka vodi histrionski dijalog Mitskog (Vječnog ) i Profanog (Prolaznog) kao dijalog polariziranih dijelova (Nesvjesno / Svjesno) njegova bića. Šumonjinom motivacijom, dakako, onom slikarskom, zastupa se određeno proturječno biće u rascijepu između božanskog i bezbožničkog

Uzeti u ruke reprezentativnu monografiju umjetnika Bojana Šumonje moglo bi se nazvati svojevrsnim svečanim činom. Već od dodira s naslovnicom – reljefno oblikovanom – čitatelj taktilno doživljava ulazak u njegov osebujni slikarski svijet: svijet tame i svjetla, svijet života i smrti, mitologemskog i profanog što su ključne riječi monografije Mitologemsko i profano u slikama Bojana Šumonje za koju je sveobuhvatni tekst napisao povjesničar umjetnosti Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske.

Predgovor Igora Zidića otvara mnoga pitanja o mitologemskom i profanom u Šumonjinu slikarstvu. Monografija bi se ukratko mogla definirati kao obećanje Života i ujedno, najavu Smrti. Možda je ključna rečenica Ibis redibis numquam peribis in bello, koju nije nužno prevoditi.

Prvo pitanje, na koje jasno ne treba davati odgovor, jest – da li je Šumonja, umjetnik, slikar prorok na ovom svijetu? Kod njegovih umjetničkih djela, makar zvučalo kontradiktorno, egzistira ni živo ni mrtvo, a ujedno i živo i mrtvo. On to u slikarstvu ne iskazuje očito već u naznakama putem boja, umetnutih kvadrata u koje postavlja plohu.

Kao povjesničar umjetnosti Igor Zidić u predgovoru frazu ni živ ni mrtav poistovjećuje mentalnom sadržaju Ibis redibis numquam peribis in bello. Jasno je da je Šumonja kroničar jednoga njegova, a i našeg vremena, dok su njegova nesvakidašnja umjetnička djela upravo kronike vremena u kojem svi egzistiramo. Za njegov se umjetnički opus navodi ona izreka Carta canta (Papir pjeva) ili zapisano ostaje, a upravo su njegove slike likovni zapisi.

Zidić se poziva na teoretičara i psihoanalitičara Junga da se moramo čuvati shvaćanja dobra i zla kao apsolutnih suprotnosti. On u ovom slikarstvu postavlja pitanje tko je uopće upravljao evolucijom – Bog ili prirodni proces, a Jung analizira Boga i Čovjeka.

Šumonjino slikarstvo nagonsko je i nesvjesno, što ustvrđuje Zidić, a nama je ono jeka pradavne prošlosti u sadašnjem biću: biću našeg doba. Kao lik nazočan u Bojanovim slikama izdvaja se lik (pritajena) Lucifera, a njegovo postojanje tumači da je Bog u tome imao udjela. Postavlja i pitanje kakvo je to onda zlo koje izlazi iz dobra?

U djelima / slikama Bojana Šumonje od sama se početka vodi histrionski dijalog Mitskog (Vječnog ) i Profanog (Prolaznog) kao dijalog polariziranih dijelova (Nesvjesno/Svjesno) njegova bića. Šumonjinom motivacijom, dakako, onom slikarskom, zastupa se određeno proturječno biće u rascijepu između božanskog i bezbožničkog.

On prihvaća obje uloge i time radove smješta unutar sama sebe i u središte svoga bića. Moglo bi se iz konteksta slika u monografiji ustanoviti da je slikar svojevrstan redatelj naslikanih prizora. U njegovim slikama pretežito velikih formata uočljivo je polisemično djelovanje. Šumonja je, kako ga percipira Zidić, sazrijevao u situaciji punoj kontroverzi.

Problem anakronizma nije za njega bio misaoni problem, već mu je potpuno na raspolaganju. U kontekstu tzv. slikarstva anakronizma, njega se definira kao kipara u slikarstvu.

Prema Zidićevu tumačenju, on slijedi tragove velikih umjetničkih imena: Picassa, Kiefera i Attersee dok su neki od njegovih ciklusa posvećeni relevantnim umjetnicima i njihovim djelima: Velazquezu i Manetu. Zapravo, može se reći da je neraskidiv umjetnički lanac između trojice slikara, Velazqueza, Picassa i Šumonje.

Tumačeći specifični umjetnički opus, Zidić ističe kako je za umjetnikovu vezu s Velazquezom zaslužan upravo Picasso, koji je potaknuo njegovo zanimanje za velikog slikara prošlosti, ali i za posve novu, modernu slobodu interpretacije tumačenja viđenoga. Šumonja izričito ustrajava na parcijalizaciji totala, a javnosti podastire inačice kultnoga Doručka na travi – Zeleni doručak 1995. i Ljubičasti doručak…

Očit je utjecaj Manetovih likova, a Pablo Picasso zapravo je mjera kojom Šumonja i sebi određuje granice. Šumonjino slikarstvo obilježuje strast kojom slika, a u njega je očit utjecaj triju španjolskih slikara (Velazquez, Goya, Picasso) i Francuza (Manet). Slike Bojana Šumonje definiraju groteskna iznašašća, njegov konvulzivni eros kojima razvija i disperzira vlastite narativne tehnike.

Može se reći da je upletanjem Picasssa u njegove morfotvorbene fantazije dosegnuo visoku razinu priče unutar slika. Osim likovnog, u nazive slika ubacuje lokalni idiom i dijalektalizme (Afrika po istrijanski, Pitur z brekon, Otmica Labinjonki). Osim lokalnog idioma svojim slikama daje i nazive na engleskom, talijanskom, španjolskom. Za njegov likovni opus znakovito je, kako napominje Igor Zidić, da su nazivi slika na tzv. književnoj hrvaštini, te na istarsko–hrvatskom i talijanskom idiomu.

Osim što se u slikarstvu referira na gore spomenute umjetnike, svojim noćnim prizorima evocira na relevantne slikare prošlosti: Van Gogha i Goyu. Osvrćući se na fragmente Šumonjina slikarstva, on ukazuje na tri bitna stanja ljudske ukopanosti: prvo – ukorijenjenosti u tlo života, dakle nepokret, drugo stanje prislonjenosti o tlo, a treće je stadij odizanja od zemlje, što odgovara troslojnom Danteovu paklu, jer biti u zemlji jest pakao, biti na zemlji isto što i biti u limbu, dok uzlet nagovješćuje rajske pute.

Figure kao zaseban motiv unutar slike dekapitirane su, a pitati zašto nemaju glavu nije nužno. Bojama kojima Šumonja oblikuje slike (od anemične bijele, prigušene žute, okera, zelene, plave i modre, crvene do crne) prenosi vlastite (de)kodirane poruke.

Zidić za njegove boje navodi da postoji kreativna simbolizacija crne, odnosno u njega nema crne već zamjenskih boja (ljubičaste, tamnomodre, karminskocrvene, smeđe, muljevitosive i mrtvozelene).

Osim govora bojom on kao umjetnik progovara i simbolima – sandalama, cipelama kao seksualnim simbolima, simbolima putovanja prema smrti, a imaju i zagrobno značenje.

Šumonjin rad evocira eksplozivni rad de Chirica ili Magrittea. U slikama primjenjuje i Atterseeovsku formulu – umetanje manjega platna na prethodno izrezanu, dakle, ispražnjenu četvorinu.

Uočljive su i varijacije motiva: od 1994. u slikama vladaju plameni jezici koji pale sve unutar slike, ciklus od 1995–2000. karakterizira oniričko, nesvjesno, kaotično, iracionalno, spontano, a 1996. i 1997. za Šumonju najvjerojatnije je bilo vrijeme najdubljega potonuća u mračno i opskurno. Motivi i simboli su mu različiti: vrana kao neizbježan rekvizit – mali znak, šuma, vatra, spavači kao kandidati smrti, noge, fenjer…

Godinu 1995. i 1997. karakterizira da krajolik nije više u službi anakronističkog, možda čak ni antičkog mita, nego je demoniziran. Njegovo slikarstvo do danas govori o metamorfozama koje Šumonja kao umjetnik proživljava.

Osim što smisleno iskazuje poznavanje umjetničkog opusa Picassa, Maneta, Velazqueza, kako je istaknuto u predgovoru, neizbježna je usporedba s hrvatskim umjetnicima Gattinom i Kalinom, te talijanskim klasicima 20. stoljeća Fontanom i Rotellom. Definiranje Šumonje kao umjetnika, dakako, nije dovršen proces. On je lucidni čitač vlastitih znakova koji, osim za simbole koje nalazimo u njegovu slikarstvu, pokazuje i zanimanje za krajolik pa ga se može smatrati, s pravom, pejzažistom.

Svakako je zanimljivo pratiti Šumonju i razvojni put umjetnika ukorijenjena u hrvatsku likovnu scenu umjetnošću koja provokativnošću motiva i pomno razrađenom tehnikom jednog likovno pismenog umjetnika pobuđuje pozornost kulturne publike uopće.

Bojan Šumonja rođen je u Puli 1960. godine. Završio je Srednju umjetničku školu, te Likovnu akademiju u Veneciji, odjel skulpture u klasi profesora Tramontina 1984. Do danas izlagao je na dvjestotinjak skupnih i šezdesetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Puli.

Nakladnik je monografije Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Istre – Pula, sunakladnik je Medit iz Pule, za nakladnika Andi Pekica, za sunakladnika Predrag Spasojević, uredništvo Bojan Šumonja i Sanja Šaunik. Autor teksta je Igor Zidić, fotografije djela potpisuju Duško Marušić – Čići, Goran Šebelić, Miro Ploj, Igor Zirojević, Đani Celija, portret autora Sandra Vitaljić, grafičko oblikovanje Sonda, Sean Poropat. Tekst su na engleski jezik preveli Graham McMaster i Alison Radovanović. Monografija je objavljena u nakladi od tisuću primjeraka, a njezino objavljivanje pripomogli su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Istarska županija, Grad Pula, Hypo Alpe Adria Banka d.d. i Croatia osiguranje d.d. Pula.

Ante Kovač