Elitni Glembajevi

Elitni Glembajevi

Predstava Elitas (Panai Glembajai, Gospoda Glembajevi) Miroslava Krleže u režiji Ivice Buljana i izvedbi Litavskoga narodnog kazališta iz Vilniusa kazališni je događaj pred kojim treba zastati. Bila je to zasigurno najizazovnija i artistički najbremenitija predstava viđena na ovim Marulićevim danima. Redatelj Ivica Buljan se s osloncem na visokoprofesionalan ansambl upustio doslovno u pustolovinu istraživanja ne samo realnog, vanjskog zbivanja po glembajevskim salonima i intimnim spavaonicama, nego i u podsvjesne vibracije Krležinih dramskih osoba

Odmah mi valja kazati da od onih šezdeset i nešto drama koje sam lani pročitao kao član Povjerenstva Ministarstva kulture za Nagradu Marin Držić za najbolji dramski tekst ove godine ni jedna nije izvedena na Marulićevim danima. Znači li to da tekstovi koje je Povjerenstvo nagradilo nisu imali primjerene izvedbe koje bi izbornica predstava za Festival hrvatske drame Željka Turčinović mogla uzeti u obzir, ili su, pak, nagrađeni tekstovi, a i oni ostali, bili u nesuglasju s njezinim kriterijima?

No, možda razloge takva izbora predstava ipak treba tražiti izvan toga pitanja. Marulićevi su dani, naime, i festival autorskog kazališta. A to znači da izbornica zaista može posve legitimno izabrati predstave autorskog kazališta radije negoli predstave temeljene na napisanim hrvatskim dramama, onima koje će u hrvatskoj dramskoj književnosti ostati kao samosvojni entitet.

Tako se dogodilo da su od ukupno devet predstava samo dvije temeljene na novijem dramskom tekstu (Mate Matišić, Ničiji sin, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka i Nina Mitrović, Ta postelja je prekratka ali samo fragmenti (Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti), Slovensko narodno gledališče Nova Gorica, Slovenija). Još dvije, izrasle su iz redateljsko-dramaturškog istraživanja neke zadane situacijske pretpostavke i glumačkih (samoanalitičkih) priloga tom istraživačkom projektu (Nataša Rajković i Bobo Jelčić, S druge strane, ZKM, Zagreb i Saša Anočić Smisao života gospodina Lojtrice, KNAP Peščenica, Zagreb) pa nam njihov izbor na Marulićeve dane valja označiti kao pripadni festivalu autorskog kazališta. Od preostalih pet tri su predstave utemeljene na klasičnim hrvatskim dramama (Milan Begović, Bez trećega, HNK Split; Ivo Vojnović, Maškerate ispod kuplja, Kraljevsko pozorište Zetski dom, Cetinje, Crna Gora; Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, Litavsko narodno kazalište Vilnius, Litva), dok je u jednom terminu prikazana predstava izrasla iz poluklasičnog i polunovog teksta, onako kako su tu mogućnost i kazalištu otvorili razlozi postmoderne (Mustafa Nadarević, Hasanaginica, prema motivima Milana Ogrizovića, HNK, Zagreb), a u jednom novo uprizorenje teksta nastala prije tridesetak godina (Feđa Šehović, Kurve, HNK, Osijek).

O predstavama hrvatskih kazališta na festivalu već je pisano u našem tisku, odnosno u »Vijencu«, pa mi sada preostaje tek osvrnuti se na one koje su pred splitsku publiku došle iz susjednih zemalja, poglavito na Glembayevi Miroslava Krleže iz daleke Litve. (U »Vijencu« broj 338 objavljena je kritika predstave Iva Vojnovića Maškarate ispod kuplja Kraljevskog pozorišta Zetski dom iz Cetinja u režiji Ivice Kunčevića, autorice Gordane Ostović. op. ur.)

Najprije o onome što nam je pokazalo kazalište iz Cetinja, o izvedbi Maškerata ispod kuplja Iva Vojnovića u režiji Ivice Kunčevića.

Kunčević je imao, reklo bi se, vrijednu zamisao. Čitavu maškeratu, koja se odvija doli u salunu, dok ispod kuplja umire njihova sedamnaestogodišnja sluškinjica Anica, zamislio je, pa i realizirao, kao marionetsko kazalište. I to je, dakako, samo po sebi vrlo pametna metafora uporna patricijskog življenja u kazalištu prošlosti, u mitologiziranju stare slave. Ali redateljevo nastojanje da se uspostavi interakcija između živih osoba i lutaka očitovala se kao uzaludan napor zbilje da se spoji s lutkicama na konopcima i njihovim oglašavanjem preko zvučnika, za koje nitko ne zna kako i zašto su se našle u veliku ormaru koji se u prostoru življenja najedanput otvorio i otkrio u sebi to neutemeljeno prizorište. Daljoj nerazumljivosti događanja znatno je pridonijela nejasna dikcija i tihi govor Dragane Popović u ulozi Gospođe Jele. A onda i izrazita nespretnost: njezina partnerica Varja Đukić u ulozi Gospođe Ane nije se libila da mjestimično prodire do ruba groteske (kao da i time želi osuditi klasnu poziciju svoga dramskog lika u odnosnu na služinčad).

Glumački uzlet učinila je mlada i vrlo ljupka studentica glume Kristina Stevović u ulozi Anice. Ona je nedvojbeno iskazivanjem Aničine želje za življenjem, zanosom prekidanim neumoljivim napadima opake bolesti, uz Milku Podrug Kokotović, koja je u ulozi služavke Mare varirala mnoštvo suptilnih nijansi kojima je pred umirućom djevojkom prikrivala golemu tugu, bila najveći domet predstave.

Predstava Slovenskoga narodnog gledališča iz Nove Gorice Nine Mitrović Ta postelja je prekratka ali samo fragmenti posvjedočila je solidan glumački ansambl i uistinu besprijekorno premetanje redateljice Ivane Đilas jedinstvenog igraćeg prostora scenografa Branka Hojnika i oblikovatelja svjetla Sama Oblakara u različita mjesta događanja, pa čak i njihovo isprepletanje, što valja pojmiti i kao izazovnu dramaturšku inovaciju same autorice teksta. U nedvojbeno filigranskom vezu tkiva predstave nužno je istaknuti vrlo dojmljiv glumački izraz Helene Peršuh kao Irene i Teje Glažar kao Mame, a potom i ostalih sudionika predstave.

Što se, pak, tiče sama teksta Nine Mitrović, njegova angažmana, za njega bismo zaista mogli kazati da nikakav poseban angažman i ne iskazuje, da ga bilo kakva ideologizacija ne ispunjava, da on samo ruje po promašenim ljudskim životima. A mogli bismo, dakako s nakanom izazivanja smisla koji u novom vremenskom kontekstu nudi postmodernističko korištenje stereotipa, napisati i ovo: Kao što bi se u real-socijalizmu kazalo, tekst je bezidejan.

Predstava Elitas (Panai Glembajai) [Gospoda Glembajevi] Miroslava Krleže u režiji Ivice Buljana i izvedbi Litavskoga narodnog kazališta iz Vilniusa kazališni je događaj pred kojim treba zastati. Bila je to zasigurno najizazovnija i artistički najbremenitija predstava viđena na ovim Marulićevim danima. Redatelj Ivica Buljan se s osloncem na visokoprofesionalan ansambl, u kojem je moguće da i u ulogama bez riječi (dakle, njih bi u konkretnom slučaju bilo i pogrešno i uvredljivo nazvati statiranjem) nastupaju izvanredne glumačke osobnosti, upustio doslovno u pustolovinu istraživanja ne samo realnog, vanjskog zbivanja po glembajevskim salonima i intimnim spavaonicama, nego i u podsvjesne vibracije Krležinih dramskih osoba. Iz suzdržanih naznaka u tekstu ograničenu građanskim normama tridesetih godina, kad ga je Krleža pisao, Buljan je krenuo u rastvaranje poriva dramskih osoba, onih koje vibriraju ispod dobro skrojenih sakoa, u skriveno područje njihove dekadentne rastočenosti, u rodoskvrno i nedopušteno izbijanje libida. Pritom je vrlo mudro iskoristio čitav prvi i drugi čin kao motivaciju onoga što će osobe (Leonea, Castellicu i sestru Angeliku) preplaviti nad odrom staroga Glembaya. No, ni tada nije dopustio da se svi ti odstupi od norme dogode kao realnost, nego ih je gradio, jer tako se decentnost redateljskog postupka mogla pojmiti, kao slike iz metafizičke sonde umrloga Glembaya spuštene u nutrinu članova njegove obitelji sa svrhom da duhu njegova mrtvog tijela otkrije sve zemaljske tajne i uznese ga u područje nepomućena sveznanja. Upravo u tom očekivanju duh mrtvoga Glembaya na samu početku trećeg čina, dok traju pripreme za postavljanje njegova odra, šeta u odijelu koje se doimlje kao da je satkano od samih sunčevih niti. I obilazi oko užurbanih ukućana i svojih prijatelja dok se oni nadmeću verbalnim idealističko-teološkim i materijalistički vulgarnim projekcijama smrti. A zatim liježe da bi u poziciji svoje nematerijalnosti prosanjao višu spoznaju imperativa tijela svog Leonea, svoje rafinirane snahe, časne sestre Angelike, i svoje neodoljive Castellice, sve do njezine smrti koja nam se u takvu iskazu predstave doimlje kao njegova osvetoljubiva režija odozgo zbog Castelličina oskvrnuća njihove bračne postelje i Leoneovih odstupa od paradigmatičnih Hipolitovih načela poštovanja očinskoga prava.

Buljanov zaron do podsvjesne dinamike dramskih osoba i njegov uzlet preko realizma djela do onoga što je iznad njega, u osnovi je ostao lojalan tekstu. Dodirnuo je moć teatra da veličinu teksta u novom vremenskom kontekstu napravi još većom, da je oslobodi iz uza njegova vremena i da je promišlja u svom.

Dakako, sve je to bilo moguće učiniti s tako moćnim suradnicima kao što je Rimante Valiukaite u ulozi barunice Castelli Glembay. Ta glumica, odnosno ova Glembayeva raskošne ljepote, došavši na scenu sabila je sve sudionike salona i pozornost gledališta u zračni kovitlac koji se uvijao oko njezine karizmatične pojave i prenosio impulse njezine erotske inteligencije, kojoj nije uspijevao odoljeti nijedan Glembay, pa čak ni sestra Angelika kad se našla (u trećem činu) nezaštićena redovničkom haljom. Pred tom i takvom Castellicom, uzornih salonskih manira, logična i superiorna izričaja, ispod kojega je tek s vremena na vrijeme izbijao pokoji slabašni signal njezine povijesti, Glembayevu rečenicu: »Pa što je jedna trokatnica za takvu ženu, za takav elan vital...« – više nije bilo moguće pojmiti kao retorički uzvik suprotstavljen Leoneovu grizodušnom optuživanju žene »koja je i njega smotala među svoje noge«, nego kao golu i logičnu zbilju. I na toj razini (predstavom) dohvaćene istine o Castellici, Glembayeva patnja i smrt zbog njezine nevjere nadišla je svaku tradicijsku socijalno-klasnu vizuru problema glembajevštine te dosegnula višu i tragičnu dimenziju usuda.

Litavske majstore i njihova hrvatskog redatelja zapravo kao da odveć nije ni zanimao sociološki vid tog slučaja. A i čemu bi to služilo danas, nakon gotovo osamdeset godina stalnih osvjetljavanja propasti jedne patricijske obitelji iz toga kuta gledanja, nakon jedne povijesti, u vremenu nakon te povijesti? Njih zanima čovjek na vrhuncu očitovanja svoje cjelovite ljudskosti, onda kad njegov um, tijelo i psiha dosegnu gornju točku mogućnosti, kada s tog uzvišenja mogu odozgo sagledati ponore svojih strastvenih nagnuća, svoju nemoć da se odupru željama, da se zaštite redovničkim habitom od definitivna počinjanja prakticiranja tijela onog što njihov um već razvija u misao, sliku. I to je trenutak Buljanovih Glembajevih, trenutak njihova posljednjeg i neuspjelog građanskog napora da se odupru padu u potpunu dekadenciju. To je drama čovjekove potpunosti. Stoga je upravo nezaobilazno i čuditi se i diviti barem još koji redak, do granice dopuštenog prostora za ovaj tekst, glumici Juratei Vilunaite u ulozi sestre Angelike Glembay. Spomenut ću tek njezinu prvu scenu, onu kada Leone stojeći pred portretima Glembajevih sa zaređenom ženom svoga pokojnog brata Ivana nastoji prodrijeti do njezinih sputanih erotskih vibracija. I govori, samo govori ne prekoračujući dopušteno, potkopavajući zaštićeno. A ona, časna sestra, sve to sluša bez riječi, bez ikakva znaka na licu. Ali sav taj zapreteni libidinozni zov odzvanja u njezinoj uvježbanoj mirnoći i ona prebire njegovo spajanje sa svojim potisnutim impulsima. A onda gotovo neprimjetnom izdajničkom gestom povlačenja crnoga plašta nad bijelom dominikanskom haljom ona svoju razvedenu misao grupira u obrambeni poredak i upućuje Leoneove zemaljske misli prema transcendenciji, Ali u toj sabranosti mlade žene na smisao i logiku izgovorenoga, u njezinu smiješku na Leoneovu impulsivnost, u toj nježnosti majčinskoga glasa prema pristalom mladiću, ona se uzdiže do same sebe. Žene. Njezina qualitas occulta nije u dominikanskoj odori. Ona je ispod nje. Bila je to predstava koja se u pamćenju gleda i sutra, i prekosutra...

Vlatko Perković