Eksperiment koji je postao stvarnost

Eksperiment koji je postao stvarnost

Ključna dimenzija Recikliranog imanja su ljudi. Na svih nešto više od deset tisuća četvornih metara, koliko imanje trenutno zauzima, najvažniji su ljudi koji ga izgrađuju, njihova snaga i energija, te, jasno, njihovi međusobni odnosi. Toga nismo uvijek svjesni. Jasno, više nas uče da se divimo građevinama i spektakularnim prizorima koji su plod našeg znanja i vještina, a malo kada zapažamo zdrave i poštene odnose između ljudi

Kada je prije pet godina napravio prvi sastanak za svoju zamisao Recikliranog imanja, Matko Šišak, kao inicijator, vjerojatno nije ni slutio što bi se moglo izroditi iz te skupine čupavih i mladih ljudi. Bilo je to vrijeme kada se o održivom razvoju malo znalo, dovoljno malo da se pomisli kako nakon što se krene u izgradnju jedne takve priče neće proći ni godina, dvije za prva useljenja, posjete, programe i slično. Ta silna energija i samouvjerenost na početku su blokirali svijest o održivom razvoju kao kopiranju vrijednosti i međuodnosa kakvi postoje u prirodi, u ekosustavima, i gdje bilo kakvo brzanje ili nagle promjene zapravo znače da nešto sa sustavom nije u redu, da je došlo do poremećaja ravnoteže. To bi se trebalo učiti još u pučkoj školi. Ovako je grupica ljudi često ispadala iz ravnoteže, što individualno što kolektivno srljala glavama kroza zid i padala, ali i nastavljala dalje uporno modelirati prostor u selu Vukomerić, dvadeset kilometara južno od Zagreba, što je moguće više po načelima održivosti. Kako je cijela priča poprimala čvršće temelje i ozbiljniji oblik, tako su silna energija i održivost, od prvobitnoga mimoilaženja prelazili u stanje simbioze. Danas se na Recikliranom imanju mogu vidjeti primjeri obnove tradicionalne drvene turopoljske kuće s početka 20. stoljeća i primjer ugradnje znanja iz ekološkog graditeljstva na ciglenoj nefasadiranoj kući, kakvih je nažalost puna Hrvatska. Može se vidjeti bungalov za goste izgrađen od balirane slame i ožbukan glinom, koji je prvi takav eksperimentalni objekt u Hrvatskoj. Na bungalovu, kao i na još dva objekta, na imanju je zeleni krov, pokrivač na kojem rastu cvijeće, travke i ostalo zelenilo. Na Recikliranom imanju mogu se vidjeti solarne PV-ćelije za struju i mala vjetrenjača, kao i uživati u buci generatora koji radi na biodizel. Malo tko ostane ravnodušan na objed pripremljen na solarnom kuhalu, a gotovo nitko ne zapazi da je većina terasa i potpornih zidova oblikovana odbačenim auto-gumama, koje se na taj način iskorištavaju u graditeljstvu, a biljke ih u roku godinu dana prekriju. Vrt, koji na načelima permakulture i organskog uzgoja hrane iz godine u godinu širimo, postaje i sve veća ugoda za oko, ali i za trbuhe graditelja i graditeljica imanja. Kompostište s kalifornijskim glistama u koje se slijeva sav organski zeleni otpad i dobiva visokokvalitetan humus za vrt zasad je jedini prostor za domaće životinje na imanju.

Koliko god to čudno zvučalo, ako trenutno stanje projekta označimo na pravcu, mnogo smo bliže početku, tako da bi bilo točnije iza Recikliranog imanja staviti opis modeliranje održivog razvoja, jer riječ je o projektu u nastajanju. Dolazimo tako i do ključne dimenzije imanja, a to su ljudi. Na svih nešto više od deset tisuća četvornih metara, koliko imanje trenutno zauzima, najvažniji su ljudi koji ga izgrađuju, njihova snaga i energija, te, jasno, njihovi međusobni odnosi. Toga nismo uvijek svjesni. Jasno, više nas uče da se divimo građevinama i spektakularnim prizorima koji su plod našeg znanja i vještina, a malo kada zapažamo zdrave i poštene odnose između ljudi. To je svojevrstan apsurd naše civilizacije, jer ne možemo imati normalne živote i društvo bez toga. Tijekom proteklih pet godina na vlastitoj smo koži osjetili koliko je važna energija između nas samih — ako je loša, na imanju se slabije radi, ako je dobra, kadri smo učiniti stvari koje bismo donedavno samo sanjali. Bez obzira što se na imanju još može vidjeti uobičajeno glupiranje i dječje radosti, vrlo često kažemo kako smo i sazreli u cijeloj priči. Uostalom, ovdje nismo posebno originalni, to su iskustva i drugih ljudi.

Vrlo je malen broj ekosela ili urbanih skvotova koji zaista zažive s obzirom na veliki broj onih koji krenu u taj proces. Gotovo tri četvrtine takvih inicijativa propadne u prve četiri godine, čemu je čak u devedeset posto slučajeva razlog ljudski faktor, sukobi između članova i članica određenih inicijativa. Priča obično ne završava loše jer ljudi nemaju kuće od balirane slame ili solarne kolektore. Čak ni nedostatak novca, što je gotovo pravilo ovakvih inicijativa, osim ako niste nekim čudom bogati nasljednik, nije glavni uzrok propasti. To je životna škola učenja, rada na sebi i toleranciji, smanjivanju vlastitog ega, navikavanju da nismo uvijek najpametniji i u pravu. Iz tih razloga imanje je i podijeljeno u dvije zone. Veći dio, oko sedamdeset posto u zajedničkom je vlasništvu i tim dijelom imanja upravljaju svi članovi udruge Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG), pod čijom se pravnom zaštitom projekt Reciklirano imanje vodi. Ugovor je potpisan na 49 godina i postoje pravila pod kojima vrijedi (važnost primjene održivog razvoja na imanju, postojanje edukativnih aktivnosti i slično). Na tom dijelu imanja nalaze se sadržaji od općeg interesa, koristi i odgovornosti, kao što su: središnji objekt sa zajedničkom kuhinjom, knjižnicom, računalima; vrtovi i voćnjaci, skladišta i bazeni s vodom, zabavni sadržaji i mjesta za okupljanje. U ovom trenutku to ima obrise neformalnog zadrugarstva. Na dijelu imanja individualnoga, privatnog karaktera nalaze se prostori za stanovanje ljudi koji će živjeti na imanju. Time se pomiruje nametnuti sukob između individualnog — kolektivnog i privatnog — zajedničkog. Danas živimo sve više u izoliranim stanovima i kućama, odijeljeni od susjeda, prijatelja i svijeta. S druge strane, inicijative kao što je Reciklirano imanje, često su znale nametati sindrom kolektivnosti i zanemariti osobno. Ovakvim dizajnom imanje osigurava prostor da se zajednički radi i stvara, a poštuje i potrebu za vlastitim mirom i privatnim prostorom. Bez svijesti i o jednom i o drugom, ne može se modelirati kvalitetni održivi razvoj.

Dražen Šimleša

Dražen Šimleša rođen je 1976. u Bjelovaru. Zaposlen je kao asistent na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Predmet je njegova interesa globalizacija i održivi razvoj. Autor je triju knjiga. Predaje kolegij Svijet u procesu globalizacije na Mirovnim studijima. Koordinator je udruge Zelena mreža aktivističkih grupa, kojoj je najvažniji projekt stvaranje ekosocijalnog centra Reciklirano imanje, u selu Vukomerić, dvadeset kilometara južno od Zagreba. Iskustva s tog projekta objavljena su u knjizi Zeleni alati za održivu revoluciju, čiji je koautor.