Dozrijevanje ploda

Dozrijevanje ploda

Sead Begović, Pjesmozor, Stajer Graf, Zagreb, 2006.

Već sama simbolika naslova asocira na nešto nesvakidašnje i, ako se upustim u pjesničku slobodu, mogla bih to nazvati stvaralačkim sazrijevanjem u kojem zori, sviće pjesma, njezina snaga i moć, zahvaljujući kritičaru i pjesniku Seadu Begoviću, koji je iz obilja hrvatskoga pjesničkog zorenja i kreativnog svitanja napravio knjigu od stotinjak književnih prikaza i kritika, objavljenih svojevremeno u njegovim stalnim rubrikama na stranicama »Vjesnika« i »Jutarnjeg lista«. Knjiga je to od 269 strana podijeljena u tri dijela: I. Pjesmozor, II. O pjesnicima, antologijama i ogledima i III. Inozemci, izvandomovinci i pjesnici van žarišta. Eto, i simbolična kovanica iz trećeg dijela izvandomovinci rječito govori o tome, kako ovdje nije riječ o suhoparnim, školničkim kritikama, niti o takozvanom vrhunskom arbitriranju, »bez milosti prema pjesnički bližnjemu«, kako duhovito napominje urednica Marijana Rukavina Jerkić u Uredničkom slovu. I autor u svojoj Riječi proširuje to stajalište ističući, »kako se ovom svojom drugom knjigom književnih kritika još jednom pokušao založiti za domaću i stranu poeziju«. Dakle, Begovićev kritičarski postupak nije uzvisiti ili uništiti, nego razumjeti, približiti i afirmirati recepcijskoj indiferentnosti usprkos. Ne povodeći se za raznim teorijama i trendovskim izmima (jer, kako s pravom ističe »od mnogo teorija uvijek ste u opasnosti da ne vidite ni cjelinu, ni pojedinu pjesmu«), Sead Begović nastoji prepoznati poeziju drugih, taj specifičan, unutarnji hod pjesmotvora i pjesnika, oslanjajući se na »humanu i znanjem oplemenjenu intuiciju«, koja prilazi napisanoj riječi kao »moralnom činu« i poštuje raznovrsnost i mukotrpnost pjesničkih težnji.

Da bismo vidjeli kako zori i djeluje Begovićeva kritičarska radionica i u kolikoj je mjeri svoja i samosvojna, trebamo knjigu Pjesmozor iščitati pažljivo i budno, otkrivajući zajedno s njim ono nešto, što svakoga pjesnika čini posebnim, bez obzira kakvoj poetici pripadao. Ima u toj namjeri i nečeg uzbudljivog i nepredvidljivog, pomalo i pustolovnog, a i iznenađenja su moguća. A da je riječ o pjesniku–kritičaru, vidimo i iz naslova pojedinih kritičkih tekstova. Tako će pišući o poeziji Kemala Mujičića Artnama odabrati simboličan naslov Pjesma kao dozrijevanje ploda, osmislivši tako pjesnikovu žarišnu točku. Posebnost poezije Nikole Kraljića nazvat će poetski Kad duša dobro stanuje. Neobičan pjesnički svijet Dorte Jagić u njezinoj nekonvencionalnoj i naglašeno ironijskoj zbirci Plahta preko glave, udružit će u kvaziumiljat naslov Jutarnji poklon ljubljenom, a lirske, prigušene meditacije Jozefine Dautbegović (Božja televizija), preobratit će u nježnu sintagmu: Daj da ti ugrijem ruke.

Riječju, prema Seadu Begoviću svaki pjesnik »dođe na svoje«. I to je dobro! Zato se njegov Pjesmotvor čita kao kritičarsko–beletristička, dobronamjerna rijetkost. Uostalom, nije baš poznato da se knjige kritika čitaju s uživanjem.

Ljerka Car Matutinović