Doseg mašte

Doseg mašte

Petar Filipić, vrhunski makroekonomist, praktični pripovjedač i povremeni novelist, pokreće Festival pričanja priča Pričigin, koji se održava u Splitu od 17. do 19. svibnja

Kako se slučilo da ste vi, po struci ekonomist, pokrenuli Festival priča Pričigin? Ispričajte nam tu priču.

— Mogao bih reći da mi vrag nikada nije dao mira. Uvijek sam radio više poslova istodobno. Ali nikada nisam napuštao Ekonomski fakultet u Splitu, gdje i sada radim kao profesor. I pisao sam priče, novele. Imam i knjigu novela objavljenu, rasprodanu davno, koju sam potpisao pseudonimom da moji kolege profesori ekonomisti ne bi mislili da sa mnom nešto nije u redu. Tu i tamo neku ideju zapišem na papir, pa ako se nekada nađe vremena za konačno oblikovanje... Taložio sam tako mnoge ispisane listove sve dok ih u svoje ruke nije uzeo kolega Joško Božanić, profesor na Filozofskom u Splitu. Sugerirao mi je što učiniti, i eto knjige. S druge strane, putovao sam po svijetu.

U Americi sam jednom sudjelovao na festivalu pričanja priča (storytelling). Profesionalci pričaju tuđe priče i dobro zarađuju. U njihovu poslu, s moje točke gledišta, bilo je nedovoljno kreacije. Još prije desetak godina ispisao sam projekt u kojem pisci pričaju svoje neobjavljene priče. Eto, tek sada će se to oživotvoriti. Ja svakako neću pričati svoje priče, jer, suvremenim rječnikom rečeno, to je klasični sukob interesa.

Ima li, i ako ima kakve, veze vaš posao s pripovijedanjem?

— U odnosu na to kako reagiraju kada slušaju priče vidim tri vrste djece. Jednima je tek važno da im se priča, drugi zapamte svaku riječ i ako slučajno u ponovnom pričanju iste priče promijeniš slijed radnje ili čak pojedinu riječ oni te isprave. I postoji treća skupina, oni radoznali, koji te izlude pitanjima i potpitanjima nastojeći proniknuti u zašto, kako, gdje i slično. I profesori su nekada bili djeca pa su im se karakteristike slušanja preselile u predavanja. Kolegij makroekonomije koji predajem u osnovi je teorijski, dobrim dijelom kvantitativan, stoga za studente pomalo zamoran. Morao sam nešto poduzeti. Rješenje je bilo u pričanju makroekonomskih priča. Znači, unutar jedne teme ispredajem teoriju, a potom priču povezanu s temom. U svakodnevnom životu svagdje je ekonomija, treba je prepoznati i pretočiti u razumljivu i po mogućnosti veselu priču. To što prakticiram na predavanjima koristilo mi je u četverogodišnjem pisanju kolumni s ekonomskom tematikom u »Slobodnoj Dalmaciji«. Poslije sam sve te kolumne posložio u knjigu Makroekonomija za svakoga i dobio pedeset ili šezdeset izvornih studija slučaja hrvatske ekonomije. Te priče odgovaraju na pitanja treće skupine djece. Neka vrsta popularne znanosti.

O čemu je zapravo riječ? Što Pričigin nudi, kada, koja mu je ciljana publika?

— Najkraće, afirmirani pisci pričaju svoje priče, u zatvorenom ili otvorenom prostoru, na sceni ili u kafiću-pričaonici, gostionici — građani amateri pričaju svoje priče, priče za odrasle, priče za djecu, o miru, europske priče, sredozemne priče, priče prije spavanja, erotske priče, šaljive, priče iz zbilje... Tu su i radionice na kojima se u sat, dva napišu priče, radionice na kojima se uči pisati, govoriti, radionice za djecu, izložbe (knjiga) priča, dućani priča.... Organizira se javni natječaj za kratku priču. Najbolje se priče postavljaju na veliku ili lutkarsku scenu... Tiskaju se knjige priča za odrasle, za djecu... Negdje je neki okrugli stol za kojim se raspravlja o teoriji... Prevoditelji omogućavaju gluhonijemima da sudjeluju.

Proizlazi da ova inicijativa varira od posve jednostavnih do vrlo složenih i organizacijski zahtjevnih sadržaja, ali je jasno, samo doseg mašte može zaustaviti nabrajanje potencijalnih sadržaja ovoga veselja.

Koje ste si razvojno-strateške planove postavili?

— Na tragu suvremenih svjetskih, a posebno europskih trendova, želja je u Splitu aktivirati postojeću kritičnu masu ljudi, ponajprije istaknute pojedince među piscima, kazališnim djelatnicima, obrazovnim radnicima, izdavačima, bibliotekarima, kao i predstavnike drugih profesija, na primjer poslovne ljude iz navedenih područja, ekonomiste, pravnike, koji bi mogli pridonijeti da se suvremenost umjetničkog djelovanja u njemu još jednom potvrdi. Ovom prigodom festivalom pričanja priča.

U trenutku kada je ideja festivala sazrela prvi kojima sam se obratio bili su afirmirani splitski pisci, Renato Baretić, Ante Tomić i Ivica Ivanišević, a s njima i cijela njihova neformalna družina. Ako se govori o razvojno-strateškim pitanjima, oni su svakako važan segment cijele priče. Neka vrsta inicijalnog softwarea, kreativne avangarde koju treba menadžerski prepoznati i upregnuti kako bi unutar sebe proizvela sinergijski efekt i proširila ga na okolinu, koja vapi za izvrsnosti. I, jasno, da se sve to događa unutar godine, iz godine u godinu.

Kakav je odnos pričanja i pisanja?

— Sve moje pretpričiginsko iskustvo govorilo mi je da ono što napišem to mogu i ispričati. Danas znam da se to iskustvo ne može protegnuti i na druge ljude. Posebno ne na pisce. Barem ne na one s kojima sam dolazio u kontakt u pripremi Pričigina. Svi bi čitali, rijetki pričali. Razmišljali smo i o varijanti power pointa, ključne riječi, ali smo odustali. Znam da neki ljudi nisu nadareni ili jednostavno nisu skloni pričanju, ali to je vještina kao i svaka druga i u nekoj se mjeri može naučiti. Ako su po definiciji umjetnici, među njima i pisci, manje ili više otkačeni i ako im je ta njihova otkačenost i promocija, ona je to tek dijelom. Preostaje mnogo toga što pisce promovira, svakako i vještina pričanja onoga što su napisali. A mi ekonomisti znamo da bolja promocija bolje prodaje proizvod.

Hoće li nakon Pričigina ostati kakvi dokumenti, izdanja?

— Svakako. U prvom redu zbirke priča koje će se prezentirati na Festivalu. U pripremi Festivala raspisana su dva natječaja za kratku priču. Jedan za odrasle sa slobodnom temom. Pristigao je velik broj radova i sada je na žiriju da ih ocijeni. Ukoliko dovoljan broj priča prođe selekciju, tiskala bi se zbirka. Mislim da je to zanimljiva nagrada za one koji su se prijavili. Drugi je natječaj za kratku priču raspisan za školsku djecu, zasebno za osnovce i srednjoškolce. I tu je namjera tiskati zbirku. U ovom trenutku, kada žiriji nisu završili svoj posao, teško je reći da li će u konačnici biti tiskana jedna, dvije ili tri zbirke priča. Važno je napomenuti da tri prvonagrađene priče autori pričaju uživo, na Festivalu. Također, Festival će snimati televizija Kanal 5 pa bismo na kraju imali i CD i videozapis. Kako sada stoje stvari, u videozapis integriralo bi se i prevođenje za gluhonijeme.

Možete li kao ekonomist ponuditi formulu uspješnosti Festivala Pričigin koja bi vas zadovoljila?

— Kao ekonomist? Uvijek sam uspjeh neke kreativne aktivnosti promatrao u kontekstu ukupnoga razvoja neke sredine. Tako je i s Pričiginom. Znači, odgovor na to pitanje stavljam u širi razvojni kontekst. Smatram, svjedoci smo rađanja kreativnoga doba. Više nego ikada prije kreativnost je motor ekonomskog razvoja. Čini je visokokritična i mobilna kreativna klasa koja preferira atraktivnu, stimulativnu i živahnu okolinu za život i rad. Posljednjih godina ljudi kreativnih sposobnosti pronalaze gradove. A gradovi pronalaze njih i na svaki ih način žele privući.

O čemu je tu riječ? Kreativne gradove prepoznajemo po tome što su sposobni kombinirati toleranciju, povjerenje, talent i tehnologiju. Kreativnost im donose znanstvenici, inovatori, umjetnici, dizajneri, pisci, medijski ljudi i poduzetnici koji imaju jednu zajedničku crtu: novac zarađuju razmišljajući, dizajnirajući i stvarajući kreativno. Kreativnost zauzvrat često rezultira kreativnom destrukcijom, koja je glavni pokretač ekonomskog rasta.

U svakodnevnom životu konkurentski položaj gradova postaje očit putem funkcije čvorišta prometnih i komunikacijskih mreža najviše razine, postojanja clustera visokoinovativnih kompanija, u aktivnostima privlačenja važnih konferencija, konvencija, festivala i sportskih igara. Neki gradovi kreativnost ostvaruju ulažući u kulturne projekte, arhitektonska remek-djela, centre za razonodu. Kada ovako nižem rečenice i sam promislim kako je sve to predaleko. A onda, opet, nekim gradovima u svijetu to je zbilja.

S druge je strane kreativna avangarda. Favorizira one gradove koji odgovaraju njihovim ukusima i interesima. Ne slijede robovski svoje poslove, nego radije traže atraktivne urbane privlačnosti. Pritom nema kopiranja. Oni ne žele općeprihvaćeno. Žele autentično u kojem mogu dodati nešto svoje. I tu je prilika: nove ideje često pronalaze stare gradove. Može se činiti neskromno, odveć ambiciozno, ali ako bi Pričigin i mnoge druge slične aktivnosti bile stube na putu do Splita europskog grada kulture, smatrao bih da smo nešto važno napravili. Za pojedinca i društvo u cjelini. Za kulturu i za ekonomiju. Grada i države.

Razgovarao Kruno Lokotar