DOLINA LUTKICA

DOLINA LUTKICA

U Cassavetesovu filmu Amerika se ponaša posve ravnodušno, uljuljkana u hipnotizirajuće mehanizme društva pretvorena u teatar bez tijela

U Robsonovoj adaptaciji trashy bestselera Dolina lutkica Jacqueline Susann dolina je mitska San Fernando Valley u kojoj se zatekla Patty Duke nakon što je napustila Zapadnu obalu u potrazi za holivudskom slavom. A sekonali i nembutali zaliveni alkoholom njezine su lutkice. Robsonovu komadu osviještenog campa u kojem lutkica Sharon Tate radi na vlastitom poprsju, a pomahnitala Duke urla: »Ted Casablanca nije peder! Ja sam dama koja to može potvrditi!«, osiguran je kultni status par excellence. A suludi Russ Meyer na temelju istog predloška snimio je još luđi i perverzniji pastiš Beyond the Valley of the Dolls. Ali vremena se mijenjaju. Razmažene lutkice koje danas obitavaju doline grada palih anđela (riječ je o susjednoj San Gabriel Valley) treba nahraniti nekim drugim opijatima. Partiture Andrea Previna i songove Dionne Warwick sada zamjenjuje bučni hip-hop. A diler dječjega lica Johnny Truelove, portretiran kao neka vrsta tinejdžerskoga Tonyja Montane, brine se da lutkice iz Doline i njihovi momci na vrijeme dobiju robu. No, kad mu agresivni narkoman odbije platiti dug, Johnny otima njegova mlađeg polubrata, momka koji je prema iskazima crnih kronika sanjao kako će jednog dana postati rabin.

Riječ je, dakle, o filmu čija tabloidna neposrednost počiva na konceptu istinite priče, ambijentirane u onom istom tinejdžerskom miljeu čije je dlakave pazuhe i međunožja tako minuciozno istraživao lascivni Larry Clark. A slična okolina očarala je i ekscesnoga Harmonyja Korinea, samo što je on bizarni kroničar white trash-suburbije, dok Clarkovi i Cassavetesovi likovi pripadaju srednjem staležu. No, dok Clark u Nasilniku ne želi natjerati publiku da promatra pseudodokumentarac, nego lukavo rabi vizualnu retoriku konfekcijskih TV-filmova, Cassavetes igra na estetiku docudrame sedamdesetih, koja podrazumijeva lažne intervjue uprljane zrnatom fotografijom i podijeljenim ekranima, premda je o verité-estetici mogao od tate Johna malo više naučiti (sjetimo se samo Los Angelesa iz Johnova remek-djela Ubojstvo kineskog kladioničara, jednog od rijetkih autorovih gangsterskih filmova). A poput završnice Nasilnika ambijentirane u sudnici, sa zabezeknutim roditeljima koje autor suočava s glupošću nasilja njihove djece, tako i Alpha Dog potkazuje starce kao imbecile uvelike zaslužne za ono što se dogodilo, pa Cassavetesov film na trenutke nepotrebno miriše na sociološki traktat.

Zato Alpha Dog fino funkionira na karakterizacijskom planu, pogotovu u uspostavljanju prijateljstva između Frankieja kao moralnoga kompasa filma, i Zacka, čija je otmica ujedno i njegovo oslobađanje od obiteljskih edipovskih okova (Sharon Stone u još jednoj ulozi isprane majke), kad počinje upoznavati transgresivne slobode otmičara, za koje postaje svježe meso. Ali istinsko svježe meso filma ostaje Justin Timberlake. Cassavetes je svjestan njegova glumačkog talenta, ali i voguevskog seksepila, koji podrazumijeva kulersko provirivanje bokserica iz preširokih hlača i razotkrivanje tetoviranoga torza. U Cassavetesovu filmu Amerika se ponaša posve ravnodušno, uljuljkana u hipnotizirajuće mehanizme društva pretvorena u teatar bez tijela. No, ako vam je stalo do istinske halucinacije u ozračju te iste San Gabriel Valley, pričekajte Lynchov Inland Empire.

Dragan Rubeša