Događaju se i neke dobre stvari...

Primjerice, zagrebački je Camelot konačno, nakon pustih godina zapuštenosti i propadanja, pred realnim obnavljanjem. Djelo francuskoga dvojca, arhitekta Roberta Camelota i inženjera Bernarda Lafaillea, jednoprostorni kružni paviljon u sklopu Studentskoga centra (u kojem uopće ne stoluju nikakvi vitezovi, tek neuspješni ekonomisti, ali što sad...), inače zaštićeni spomenik kulture i priznati artefakt, odlazi nakon punih sedamdeset godina na grubu i finu kozmetičku obradu. Nakana bivše i sadašnje uprave Sveučilišta u Zagrebu da nešto učini sa SC-om, a optimalna projekcija kreće se u području želje i težnje za podjednako fizičkom i duhovnom obnovom cjelokupna prostora negdašnjeg sajmišta, za svaku je pohvalu i potez koji zaslužuje potporu, ponajprije vreću s novcem od države i grada. Sveučilište u Zagrebu ionako je premalo, preslabo i najčešće pogrešno, čak i tendenciozno, predstavljeno u hrvatskim medijima. Nisu za to krivi samo vrli hrvatski novinari, a dobar dio njih tradicionalno nema svršen fakultet, nego i Uprava Sveučilišta, koja bi morala i sustavnije i agresivnije prezentirati svoje aktivnosti i vrijednosti vlastita rada u javnosti. Friško tiskanje kataloga o mogućnostima obnove Francuskoga paviljona u tome je smislu odličan potez. Primjereno sastavljena publikacija, koja lavira između promidžbenog materijala za kakvu širu stručnu raspravu in spe (hoće li je biti?!) i nacrta monografije o građevinsko-inženjerskom biseru u središtu grada (hoće li ikada biti napisana?!), primjer je dobra početka u promišljanju javne (ili barem: javnije) prezentacije vlastitih projekata. Za dvije godine najveće i najvažnije nacionalno sveučilište obilježava 340 godina postojanja. Nadam se da će do tada zagrebački Camelot doista biti obnovljen (a to znači i osvojen za neku od funkcija o kojima se zasad ništa ne zna), da će kultni SC doživjeti svoju obnovu, posve ili djelomice u duhu predloženih smjernica o prerastanju današnjega centra u multimedijski poligon i da će to ujedno značiti da će na čelo SC-a ili SMC-a, bez obzira kako se novi prostor zvao, doći sposobni menadžeri, a ne v. d. ravnatelja, koji se neće morati stidjeti repova vlastite prošlosti.

Dobra je stvar, barem se tako čini na prvi pogled, i to što je NSK odlučio otvoriti vrata svoje kuće korisnicima 24 h/dan. Uprava NSK najbolje će znati nakon jednomjesečnog eksperimentalnog tulumarenja koliko ima smisla držati odprte dveri u sitne sate. Odnosno, jesu li se ipak malo zaletjeli želeći biti moderni, otvoreni i na usluzi biranoj skupini studenata kojima bolonjski proces svojim nametima i obvezama usisa dnevno svjetlo, pa tek mrak donosi olakšanje i mogućnost koncentracije za učenje. Nije poznato da bilo koja od velikih, napose nacionalnih knjižnica u svijetu ima takav režim rada i otvorenosti. Možda bi ipak bilo bolje da je radno vrijeme knjižnice produljeno do 22 ili 23 sata radnim danom, a subotom do 18 sati. To bi imalo više smisla i bilo bi korisnije za sve korisnike, a ne samo za prekaljene noćobdije. O smislu, pak, osiguranja posebnih mjesta za nastavno osoblje Sveučilišta i znanstvenike u prostoru čitaonice sa slobodnim pristupom na prvom katu ne treba uopće dvojiti. Nostalgično prizivam sjećanje na profesorsku čitaonicu u staroj zgradi na Marulićevu trgu. Ovakvu bi odluku trebalo dovršiti i osiguranjem slobodnih mjesta u garderobi preko zimskih mjeseci kada se na presvlačenje u pojedinim terminima (zimska priprema ispita, obično u siječnju i dijelu veljače) čeka i do dvadesetak minuta. Demokracija se ne vježba u redovima za garderobu. Prednost profesorima i znanstvenicima bila bi posve razumljiva, opravdana i očekivana. Bilo kako bilo, u NSK se osjeća živost i želja za pomacima, osoblje je i dalje stručno i nasmijano, a marketing vidljiv i prepoznatljiv.

Dobra je stvar i to što je Vlada na svojoj sjednici u Zaprešiću prije neki dan donijela odluku o subvencioniranju stambenih kredita zaposlenicima u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Kako sam i sâm korisnik toga kredita (na dugi rok otplate uz kamatnu stopu od 1,67 posto) mogu tek reći kako mi je ista odluka Vlade od prije nekoliko godina doista promijenila život nabolje.

Toliko o lovorikama. U idućim brojevima opet kaktusi. Najveći zasad odlazi splitskoj rivi. Bezličnoj i hladnoj, tehnobetonskoj i željeznoj. Usred Mediterana, pingvini nadiru Marmontovom.

Ivica Matičević