Araknofilska pop-franšiza

Araknofilska pop-franšiza

Raimijev pristup rokokoovske ukrasnosti, doslovne nakrcanosti likovima i efektima, koji se svi fino ornamentalno spajaju u jedno, u Čovjeku-pauku 3 jako dobro funkcionira i nije samo površan

Iako je araknofobija mnogo raširenija, araknofili u filmskome svijetu dobili su jako mnogo materijala za proučavanje — od divovske paučice Shelob u Gospodaru prstenova preko Aragoga u Harryju Potteru te recentne, nešto benignije Charlotte u Paukovoj mreži, tu je i posvemašnje kriptozoološki stripovski primjerak — križanac čovjeka i pauka, preciznije čovjek-pauk, i to u svom već trećem izdanju. Mitska tkalja i vezilja Arahna; prosvjetiteljski junak čija mreža postaje simbolički Yggdrasil — kozmičko stablo, Jakovljeve ljestve i nit spajanja neba i zemlje; ili pak psihopompična verzija interiornosti, stvaralačke moći intuitivnog i meditativnog čovjeka? U Sama Raimija on je vrlo čovječan superjunak — prepun dvojbi, frustracija, kriza identiteta, osobnih problema, s mračnom stranom; mnogo zamišljeniji nad dualnostima uma i duha negoli njegovi nadljudski kolege (Superman, Batman).

A iako se filmu može štošta prigovoriti (mahom pretjeranost, baroknost motiva, hiperbolična razbacanost i poneki nedostatak logike), te se počesto doima patchworkom motiva i ideja iz prethodna dva nastavka serijala, još je riječ o po mnogočemu izazovnu i hrabru djelu ambicioznoga scenarija (u kojem ima materijala i za dva filma), čudesnu u održanju integriteta, žanrovski punokrvnoj poštenoj zabavi, ikonografski i arhetipski moćnom. Očekivanja za završni dio trilogije, naime, bila su uistinu visoka i može se reći da ih je redatelj ispunio, iako nikako nije pravilo da je veće i glasnije isto što i bolje. Njegov pristup rokokoovske ukrasnosti, doslovne nakrcanosti likovima i efektima, koji se svi fino ornamentalno spajaju u jedno, ipak ovdje jako dobro funkcionira i nije samo površan.

Raimi je istinski posvećen svojim likovima; pritom oni nikad nisu crno-bijeli; posebice se to odnosi na naslovnoga junaka, iako ni njegovi protivnici — ganutljivo tragični Jamesa Franca, tužni hulkovski Thomasa Hadena Churcha i opaki (a i najlošije izveden, najnepotrebniji element filma) Tophera Gracea ne zaostaju.

Efekti Scotta Stokdyka pak u službi su djela, sjajno i čudesno prezentirani, pretopljeni s krupnim planovima pod snimateljskom palicom Billa Popea, brzim rezovima u montaži Boba Murawskiog; inovativni i ostavljaju bez daha (posebice estetična sekvenca pretvaranja Churchova lika molekularnom dekonstrukcijom i ponovnom rekonstrukcijom u pjeskovita čovjeka Sandmana).

Riječju, Čovjek-pauk 3 djelo je koje neće iznevjeriti obožavatelje (i koje svakom pojedinačno omogućava da bira omiljeni filmski karakter), upotpunjujući trilogiju na suvisao i spektakularan način s istim primarnim castom i produkcijskim timom kakav je imao otpočetka; bivajući jedan od rijetkih nastavaka koji je narativnom izvornošću te vizualnom kreativnošću nadmašio prethodnike; te kreirajući jednu od komercijalno najuspješnijih holivudskih pop-franšiza svih vremena.

Katarina Marić