ANATOMIJA ŽIVE LJEPOTE

ANATOMIJA ŽIVE LJEPOTE

Glazba Marije Taylor pulsirala je i disala ljepotom koja, usprkos slatko-gorkoj tematici pjesama, više pokreće negoli tuguje

Očito je da u Zagrebu ima dosta poklonika TV-serije Uvod u anatomiju. Ako su neki na koncert Marije Taylor došli zbog njezine suradnje s poznatijim izvođačima, poput Conora Obersta (Bright Eyes), Mobyja, Abre Moore i Erica Bachmanna (Crooked Fingers), većina je najoduševljenije reagirala na skladbe sa soundtracka spomenute serije, koja uporno promovira iznimne, ali zapostavljene američke kantautore.

Zagrebačkoj publici Maria je, uz pratnju peteročlanog sastava, ponudila, u podjednakoj mjeri, materijal sa svoja dva solo albuma (11:11 i Lynn Teeter Flower) — mješavinu snenoga folka i nešto rokerskijeg izraza. Riječ je o formatu triju električnih gitara, pri kojem delikatnije skladbe, koje zapravo i čine okosnicu Marijina izraza, nisu pretrpjele radikalnije izmjene.

Nastup je započeo romantičnim skladbama srednjega tempa koje su brzo prešle u balade, među kojima su najdojmljivije bile No Stars s novog i Leap Year sa starog albuma, posljednja izvedena u maniri klasične rock-balade, za razliku od studijske verzije vođene techno-ritmom začinjenim gudačima. Uslijedio je vrlo dojmljiv tiši blok, koji je Maria Taylor izvela samo uz pratnju vlastite gitare, basa i klavijatura, u kojem su oduševile Speak Easy u stilu starinskoga countryja i sjajna slatko-gorka i puna žudnje Clean Getaway.

U nastavku, ponovno s punim sastavom, glazbenica je opet izmjenjivala stare skladbe s novima, među kojima se posebno istakao snažan i zarazni pop začinjen zujajućim gitarama i klavijaturama u A Good Start. Prema očekivanju, za bis je ostavljena hipnotička Song Beneath the Song, skladba koja je Mariju Taylor, zahvaljujući Uvodu u anatomiju, približila slušateljima širom svijeta. Pop-refren skladbe (It’s not a love / Not a love / Not a love song) bio je, očito, dobro poznat publici, pa je sve završilo ovacijama.

Iako je nastup temeljno donio pop srednjega tempa i bio na rubu onoga što se obično naziva sit-down folk rock, sastav se u pojedinim dijelovima pokazao u posve rokerskom izdanju te je s guštom dosezao povremena krešenda kojima je Maria Taylor dodavala feed-back svoje električne gitare.

Glazba Marije Taylor pulsirala je i disala ljepotom koja, usprkos slatko-gorkoj tematici pjesama, više pokreće negoli tuguje. Njezin prirodan sjaj, jake melodije i harmonijski vokali u sebi su sadržavali najrazličitije utjecaje — od soft i folk rocka sedamdesetih do shoegazing scene devedesetih. Sugestivni tekstovi skladbi koje su se, bez veće amplitude raspoloženja, pretapale jedna u drugu, bili su inteligentna, ali nikad propovjednička, okosnica glazbi koja je plijenila ljepotom i izražajnošću. Sve je objedinio podatan dašćući Marijin kasnonoćni vokal koji je posebno blistao u tišim trenucima.

Ako se na prvi pogled i nije doimala bitno drukčijom od niza novih kantautorica, glazba Marije Taylor finim se nijansama, baš kao i njezin jedinstveni pogled na svijet koji u sebi, istovremeno, skriva uzbuđenje i razočaranost, polako i trajno, do kraja nastupa, uvukao pod slušateljevu kožu.

Velimir Cindrić