ALKEMIJA RIJEČI

ALKEMIJA RIJEČI

Kaže mudrac: što ne postoji u jeziku, ne postoji ni u svijetu. Ili možda obratno? Sad svejedno, meni je samo važno da on tvrdi kako je taj odnos zakonit. Jer, i ja želim ovdje nešto slično dokazati. Moja teza glasi ovako: kakva će biti sudbina neke stvari u svijetu, ovisi o tome kakva je sudbina te stvari u jeziku. A upravo je knjiga za to najbolji primjer: posve sam siguran da je položaj knjige u našem društvu izravna posljedica njezina položaja u našem jeziku.

A položaj knjige u jeziku ima dva aspekta. Jedno je sama riječ kojom označujemo taj pojam; drugo je odnos te riječi prema drugim riječima hrvatskoga jezika. Kao što ću odmah nastojati pokazati, i jedno i drugo duboko je simbolično, i ujedno sudbonosno.

Termin kojim knjigu danas označujemo, to mnogi znaju, ne postoji jako dugo. Ili, točnije, postoji on dugo, ali prije nije značio ono što sada znači. Riječ knjiga nekada je označavala svaki tekst koji je bio napisan na papiru, a nije se klesao u kamen. Taj je naziv, dakle, obuhvaćao i pisma što su ih ljudi slali jedni drugima. A budući da je tada bilo izrazito malo knjiga u današnjem smislu riječi, onda se pod tim terminom podrazumijevala ponajprije poslanica koja je nekome osobno upućena, dok su se za prave knjige rabili i drugi nazivi, primjerice libar. Zato u našoj tradiciji knjigu ne piše samo kraljeviću Marko, nego obična pisma nazivaju knjigama i pravi književnici, npr. u starome Dubrovniku. Istom onda kad se broj knjiga u današnjem smislu povećao, došlo je do specijalizacije termina, pa se za poslanicu ustalio naziv pismo, dok je knjiga postala ono što i danas tako zovemo.

Ali, tragovi nekadašnje uporabe ostali su i dalje. Naše su knjige svagda zadržale u sebi nešto od privatnoga pisma, i to se na njima i vidi. Treba samo pogledati kako je u hrvatskih pisaca — osobito u 19. stoljeću — često i uobičajeno izravno obraćanje čitatelju, i kako rado ti pisci — npr. Šenoa — zovu toga čitatelja pobro, prijatelju, i slično. S druge strane, knjiga čuva nešto od privatnog pisma i po tome što naši autori tradicionalno ne namjenjuju svoj tekst cijelom društvu, nego nekoj manjoj skupini: političkim istomišljenicima, pripadnicima iste generacije ili zagovornicima iste poetike. Napokon, vrlo je karakteristično što u nas nema ni jednog jedincatog važnog epistolarnog romana: naši se pisci nisu zainteresirali za tu formu, jer su shvatili kako nema smisla pisati roman u pismima, kad su u nas ionako svi romani zapravo pisma.

Tako je sudbina knjige predodređena poviješću riječi kojom knjigu označavamo. Ali, uvjetovana je ona i današnjim položajem te riječi. Jeste li, recimo, zapazili koliko je način uporabe neke riječi određen njezinom vezom s drugim riječima, recimo, putem sroka? Jer, nema nikakve dvojbe da su one riječi koje se međusobno rimuju jače i znakovitije povezane nego one riječi između kojih sroka nema. Upitajmo se: je li slučajno što se riječ snijeg rimuje samo s brijeg, i praktički ni sa čim drugim? Je li slučajno što se sjesti odlično rimuje s jesti, idi s vidi, i slično? Napokon, je li slučajno što se za neke od najvažnijih pojmova u našem jeziku praktički i ne može naći rima? Takve su riječi čovjek, ljubav, sunce, mjesec. To vjerojatno znači da ti pojmovi nisu ni sa čime usporedivi. A ako se za neku riječ rima sama od sebe nameće, onda je očito da je i pojam koji ona označuje sudbonosno povezan s pojmom koji se izražava riječju s kojom se ona prva riječ rimuje. I, eto nas kod knjige.

Jer, ona pripada među one riječi za koje se ne može naći mnogo rima. Zapravo, samo se jedna nudi kao logična i naravna, a to je rima knjiga-briga. Mogla bi se, dakako, iščačkati još pokoja riječ s kojom bi se riječ knjiga rimovala, ali to uvijek djeluje nategnuto. Rima knjiga-briga, s druge strane, doima se očekivano i banalno, pa će je svaki pravi pjesnik izbjeći ako ikako može (premda ju je uporabio i Tin Ujević). No, lako je za pjesnike, važnije je kako stoje stvari s čitateljima. A stoje loše. Jer, u njihovoj podsvijesti knjiga je — zbog te rime — nerazdovojno povezana s brigom, pa kako od briga svatko zazire, nije čudo što svatko zazire i od knjiga. Knjiga se u nas nikad ne vidi kao nešto što bi moglo rastjerati brigu, nego uvijek kao nešto što brigu donosi. Zato naš čovjek, ako ima kakvih sekiracija, neće posegnuti ni za psihološkim priručnikom ni za uzbudljivim romanom, nego će se napiti ili otići na utakmicu.

I, ako to sad povežemo s onim prije — naime s tvrdnjom da u nas knjige teže da zadrže nešto od privatnoga pisma — onda ćemo dobiti zanimljivu jednadžbu. Zbog povijesti termina, u nas su knjige nalik na pisma; ali, ta pisma njihovi adresati ne čitaju nego od njih bježe. Iz perspektive čitatelja, knjige su kao sudski pozivi ili kao porezna rješenja, a takve pošiljke svatko izbjegava ako mu je to ikako moguće. Iz perspektive pisca, knjige su pisma stavljena u bocu i bačena u more, s minimalnim izgledima da ikad dospiju u nečije sklone ruke.

A ako je stanje takvo — naime loše — i ako to stanje proizlazi iz termina kojim knjigu nazivamo, onda nam to pokazuje i kako bismo mogli popraviti položaj knjige u Hrvata. Rješenje se samo nameće: treba jednostavno knjigu imenovati nekako drukčije, pronaći novi termin, koji se neće rimovati s brigom, nego s nečim ljepšim. A u narodu u kojem jezikoslovci vole izmišljati nove riječi više nego kruha jesti, to ne bi trebalo biti nikakav problem.