Veliki uspjeh

Veliki uspjeh

Kada se Karmelićanke prigrle, nastupa potpuno prepuštanje glazbi, sadržaju i duhovnosti – zahvaljujući Poulencu, ali i zahvaljujući veliku trudu koji je zagrebački HNK uložio u tu punu i višeslojnu predstavu

Pozornica zaogrnuta u bijelo prozračno miluje karmelićanke, također zaogrnute u bijelo. Čini se da njihovu sreću ništa ne može pomutiti. A onda im umire časna majka; a onda u bjelinu nahrupi crnina; i onda, naposljetku, umiru i one – nasilno i grozno. Istiniti događaj iz kaotična vremena nakon Francuske revolucije koji je zapisala jedina preživjela karmelićanka, sestra Marie od Utjelovljenja, nije samo zaokupio skladatelja Francisa Poulenca, autora opere Razgovori karmelićanki (opera je u Hrvatskoj praizvedena 18. travnja, a ovaj se tekst odnosi na izvedbu 21. travnja 2007) nego i članove ansambla HNK. A pritom mislim na sve – ne samo na vrijedne pjevače, među kojima je 21. travnja zablistala zvijezda Zlatomira Nikolova, koja je tu večer slavila 35. obljetnicu umjetničkog djelovanja i 25. obljetnicu prvog nastupa u zagrebačkoj Operi – nego mislim osobito na one koji rade iza kulisa i koje se najčešće samopodrazumijeva ili – zapostavlja. Mislim na scenografkinju Dinku Jeričević, kostimografkinju Anu Gecan Savić te na Denija Šesnića, zadužena za oblikovanje svjetla i projekcije. Jer ovaj put nije riječ o uredno obavljenu poslu, ovaj put riječ je o suživotu svih opernih elemenata, gdje je prozračna bjelina drugoga čina zaokružila sve te elemente (zrak postaje dijelom priče, kao i voda koja ispunjava bazene na pozornici, kao i vatra koja će suknuti po zidovima u prvom činu), uključujući i nevjerojatno živo oblikovanje svjetla (primjerice, u trenutku kada se budi dan, svjetlo je toliko sunčano–toplo–nevino–prozračno da čovjek ostaje osupnut shvaćanjem da nije pravo). Osim toga, mislilo se kontrasno: unutrašnje crno sivilo dvorca de la Force (koje se, jasno, ogledalo u tamnim kostimima pjevača) otvaralo se u bjelinu drugog čina i ponovno zatvaralo u apsolutnom mraku trećega čina. Sve je to stvorilo okolinu u kojoj su se pjevači sa sigurnošću prepuštali priči, vodeći je iz smjera sivila realnosti prema nadi i ljepoti, u strah i iskupljenje. Zapravo, nije bilo pjevača kojemu bi se moglo nešto ozbiljno zamjeriti. Pozornicom je dominirala Zlatomira Nikolova kao stara nadstojnica samostana Madame de Croissy. Ona je glasom, kretnjama, glumom i cjelokupnom pojavnosti dočarala staračku mudrost i moć, koje se počinju gubiti u tjelesnoj pa i duševnoj nemoći. Njezine karmelićanke, njih šesnaest, djelovale su kao jedno tijelo, jedan glas, jedna cjelina. Jasno, izdvajale su se individualnošću – jer tako ih je zamislio Poulenc – od ozbiljne Marie od Utjelovljenja (Dubravka Šeparović–Mušović), odrešite madame Lidoine (Vedrana Šimić) do uvijek vedre i djetinje naivne Constance (Marija Kuhar). Među njima najslabija je bila Dagmar Schellenberger kao novopridošla Blanche. Krutost njezine izvedbe mogla se, jasno, staviti u kontekst ekspresije–svjetovnosti novakinje koja se još snalazi u samostanu. No krutost se nije mijenjala, kao što tekst nalaže, u introvertiranost i duhovnost.

Dagmar Schellenberger nešto je odskakala, ali to nije smetalo cjelokupnu dojmu. Karmelićanke su, kao što sam rekla, djelovale kao jedinstvo sastavljeno od pojedinosti: sve su luckasto uživale u životu, kao što su zajedno prihvatile mučeništvo i smrt pod giljotinom. Njihovo su jedinstvo poduprle latinske molitve: Ave Maria, Ave verum corpus i Salve regina. Latinski je tekst davao element posebnosti unutar okvira francuskog libreta (koji opet, nažalost, napose u prvom činu, naši pjevači nisu znali razumljivo otpjevati, osobito Tvrtko Stipić kao Chevalier i Saša Ivaci kao Markiz de la Force – no to je jedina zamjerka koja im se može uputiti). Osim toga, latinska molitva, himna i antifona prenijele su element duhovnosti u zbilju. Naime, nadovezale su se na crkveno pjevanje pravih karmelićanki koje se slušalo sa snimke tijekom prve stanke (zapravo, ni jedna stanka nije zaustavila sadržaj: dok su slušatelji protezali noge, karmelićanke su na pozornici bdjele nad tijelom časne majke između prvog i drugog čina, odnosno zatvorski su se čuvari pripremali na prihvat i mučenje karmelićanki između drugog i trećeg čina). Od latinskih molitvi najpotresnija je antifona Salve regina, koju karmelićanke pjevaju tijekom – tako jednostavno scenski riješena, a tako potresna – pogubljenja. Sve to ne bi išlo bez pomno osmišljene režije Krešimira Dolenčića i glazbenoga koncepta gosta–dirigenta Michaela Helmratha, koji je u programskoj knjižici priznao da mu je dugo trebalo da prihvati tu Poulencovu operu. No, kako Nikša Gligo prenosi, Poulenc je zaključio: »Čini se da moje Karmelićanke mogu pjevati samo u tonalitetu. Morate im to oprostiti.« Nije bilo teško oprostiti. Kada se Karmelićanke prigrle, nastupa potpuno prepuštanje glazbi, sadržaju i duhovnosti – zahvaljujući Poulencu, ali i zahvaljujući veliku trudu koji je zagrebački HNK uložio u tu punu i višeslojnu predstavu.

Irena Paulus