Vagnerijanski maraton

Vagnerijanski maraton

Izvedbe Wagnerovih opera u Deutsche Oper poseban su događaj. Atmosfera i disciplina publike je vojnička. Na izvedbu se dolazi pola sata ranije. Za vrijeme dva i pol sata (bez stanke) Rajnina zlata nitko se od nekoliko tisuća gledatelja nije maknuo sa sjedala, prošaptao nešto osobi do sebe, ili čak nakašljao. Za Nijemce je izvedba Wagnerove opere svetinja, pitanje nacionalnog ponosa

Za svakog ljubitelja opere Berlin je, s trima vrsnim opernim kućama (Staatsoper unter den Linden, Deutsche Oper i Komische Oper), prava meka. Repertoar koji je ove godine bio ponuđen u razdoblju od 7. do 18. veljače, za vrijeme trajanja Berlinskoga filmskog festivala, bio je ipak nešto posebno. Kako mi je novinarska akreditacija omogućila da sve filmove iz konkurencije Berlinalea vidim na jutarnjim i popodnevnim projekcijama, večeri sam mogao posvetiti operi i baletu, odredivši si hrabro gledanje osam opera, od čega je bila samo jedna talijanska. Među njima je bilo čak pet Wagnerovih (kompletan Prsten Nibelunga i Parsifal), Mozartova Čarobna frula, Straussov Kavalir s ružom te Puccinijeva Tosca, koja je razbila germanski niz. Na spomen programa, cinični britanski kolega Derek Malcolm izvrnuo je oči (Oh, dear God!) i proglasio me mazohistom. Svojevrsnu (ali još skromnu) vagnerijansku pripremu za taj tridesetosatni operni maraton imao sam prije dvije godine, kada sam u Deutsche Oper gledao petosatni Béjartov balet Ring po glazbi iz Prstena Nibelunga (u kojem je blistao Ronald Savković kao Hagen).

Kao prava relaksacija u program je upalo i Labuđe jezero u koreografiji Patricea Barta i vrhunskoj postavi, s baletnim intendantom Vladimirom Malakhovim i Paulinom Semionovom, koja se smatra danas najboljom Odettom / Odilijom u svijetu. Uz Martina Buczka kao Rotbarta i Nadju Saidakovu u ulozi Majke, pravo otkriće bio je mladi Marian Walter kao Benno, čudesne lakoće skokova i fascinantne scenske pojave. Plesač je to o kojem će se sigurno još čuti u vremenu koje dolazi. Koreografiju i režiju koja ima dodirnih točaka sa zagrebačkom Bogdanićevom režijom može se vidjeti na DVD-u, ali užitak žive izvedbe i osobito izvrsna orkestra Staatskapelle Berlin (pod ravnanjem mladog Michaela Schmidtsdorffa) nenadmašan je. Zapravo, bolje izvedena uvertira Labuđeg jezera mogla se čuti samo na nedavnom izvanrednom koncertu Akademskog simfonijskog orkestra moskovske filharmonije u Lisinskom, ali to je već nelojalna konkurencija.

Vojnička disciplina

No, vratimo se operi. Izvedbe Wagnerovih opera u Deutsche Oper poseban su događaj.

Atmosfera i disciplina publike je vojnička. Na izvedbu se dolazi pola sata ranije. Na samu kraju, aplauzi traju po petnaest minuta, no nezamislivo je da netko plješće nakon arije, a kamoli posegne za mobitelom ili nešto slično. Primjerice, za vrijeme dva i pol sata (bez stanke) Rajnina zlata nitko se od 1865 gledatelja nije maknuo sa sjedala, prošaptao nešto osobi do sebe, ili čak nakašljao. Za Nijemce je izvedba Wagnerove opere svetinja, pitanje nacionalnog ponosa. Dolazeći u Deustche Oper podzemnom željeznicom, gledam radnika koji je odjenuo prastaro odijelo iz naftalina i, sa samozadovoljnim smiješkom na licu, gordo drži u ruci ulaznicu za Siegfrieda, da je svi mogu vidjeti.

Prsten Nibelunga izvodi se u slavnoj tunelskoj režiji Friedricha Götza iz rujna 1984. s kostimima i scenografijom Petera Sykore. Ta predstava, u kojoj se scena u dubini pozornice sužava u duboki tunel, koji omogućuje efektne ulaske i izlaske likova, i danas je u nekim svojim aspektima čarobna, osobito u podzemnom svijetu nalik na unutrašnjost svemirskog broda, koji se u Rajninu zlatu otkriva dizanjem pozornice deset metara uvis ili u golemu mehaničkom zmaju (širokom 20 metara) koji korača pozornicom (a vjerojatno košta kao cijela hrvatska operna produkcija). No, u mnogim aspektima režija je odveć statična, a ponegdje i zastarjela: od prave vatrice bolje su velike projicirane kakve se primjenjuju u današnjim režijama. Redatelj Parsifala u Staatsoper je uz pomoć projekcija lijepih i dinamičnih prizora primjerice znatno dinamizirao radnju, što u situaciji kada likovi pjevaju po pola sata, a da se ništa ne događa na sceni, nije naodmet. Spomenutim Parsifalom u režiji Bernda Eichingera iz 2005. ravnao je Daniel Barenboim, u ulozi Parsifala nastupio je neumorni Fritz Burkhard, Michelle DeYoung bila je Kundry, a Wolfgang Brendel bio je Amfortas.

Glazbeno, Prsten Nibulenga u Deutsche Oper bio je savršen. Uz glazbeno vodstvo Donalda Runniclesa pjevači su pokazali iznimnu snagu i postojanost. Pjevanje Wagnera doista je neuporedivo s bilo čim drugim u operi. Junaci izvedbe bili su Terje Stensvold kao Wotan, Marina Prudenskaja kao Fricka, Alfons Eberz kao Siegfried, Evelyn Herlitzius kao Brünhilda, Eva Johansson kao Sieglinda i Richard Paul Fink kao Alberich.

Moji osobno najdraži dijelovi bili su ipak pretežno oni orkestralni uz nekoliko arija: uvertira Rajnina zlata, ulazak bogova u Valhallu, prizor čara vatre i neizbježno kultni Kas Walküra, prizor kovanja mača i glazba šume iz Siegfrida te Siegfriedova vožnja Rajnom i apsolutno spektakularno izvedeni Siegfriedova smrt i posmrtni marš iz Sumraka bogova.

Odlična Margareta Klobučar

Za razliku od hladne, pomalo odbojne zgrade Deutsche Oper, koja unutrašnjošću ničim ne odvraća pozornost s pozornice, Staatsoper ljepotom tjera neke redatelje da crnim paravanima zaklone dijelove okvira pozornice ili bočne balkone. Jedina prilika da se zlato i bjelina vide u punom sjaju bila je u izvedbi Kavalira s ružom, kada je pozornica izgledala kao produžetak iste (austrijske) arhitekture i s druge strane gledališta.

U režiji Nicolasa Briegera iz 1995. i pod ravnanjem Ashera Fischa nastupila je vrlo uspješno i naša Margareta Klobučar u ulozi Sofije. Feldmaršalica je bila Angela Denoke, Oktavijan Katharina Kammerloher, barun Ochs Bjarni Thor Kristinsson, a Faninal Jochen Schmeckenbecher. Margareta Klobučar odlično se uklopila u podjelu, savršenom dikcijom, scenskom razigranošću i glasovnom čistoćom, a publika ju je nagradila ovacijama.

Mozartova Čarobna frula izvodi se u režiji Augusta Everdinga iz 1994, sa scenografijom Freda Berndta koja citira predivnu povijesnu scenografiju Karla Friedricha Schinkelsa (osobito scenu iz arije Kraljice noći, koja se našla i na naslovnici Žmegačeve knjige Od Bacha do Bauhausa) iz 1816, kao i kostimi Dorothee Uhrmacher. Izvedbom je ravnao Max Renne, a u glavnim ulogama nastupili su Stephan Rügamer (Tamino), Klaus Häger (Papageno), Adriane Queiroz (Pamina), Anna Kristiina Kaapola (Kraljica noći) i Alfred Reiter (Sarastro). Zanimljivo je da su u dijaloge umetnute aktualnosti iz njemačkog opernog i političkog života, što je izazivalo popriličan smijeh u publici.

U Staatsoper unter den Linden igra i Puccinijeva Tosca postavljena davne 1976, koju je režirao Carl Riha (kostimi i scenografija Wolfganga Bellacha). Solidna Tosca bila je Kristine Opolais, Cavaradossi Fritz Burkhard, a Scarpia Wolfgang Brendel, dok je izvedbom ravnao Julien Salemkour. Režijski, bila je to apsolutno najklasičnija moguća Tosca, s spektakularno realističnom, monumentalnom scenografijom, koja će se vjerojatno održati još trideset godina.

Zlatko Vidačković