Ulica i dom

Ulica i dom

Uz dojmljivu glumu Christiana Balea i Armanda Cantine u središnjim ulogama, jasno je da zbog djelomične bešćutnosti sadržaja ni redateljski postupci Davida Ayera ne mogu izazivati snažnije emocije u gledateljstva

Film Teška vremena redatelja i scenarista Davida Ayera ostvarenje je višestruke slojevitosti, koje se bespogovorno može razmatrati s više stanovišta. Nije teško utvrditi da to djelo pripada filmu otklona, odnosno nije uprizoren sredstvima neke imućnije producentske kuće ili studija, a očito nešto manji produkcijski pritisak stvaraocima, prije svega Ayeru, dopušta znatniju stvaralačku slobodu i znatno širi raspon propitivanja mogućnosti filmskoga jezika i kontekstualnosti. Premda prikazana priča o središnjem liku koji iz zabačenih, ali i idiličnih dijelova Meksika pristiže u urbani Los Angeles slikovno tek u samoj ekspoziciji zahvaća i traume ratnih sukoba srednjoazijskih podneblja, u razvoju dramaturgije jasno je da nasilje prošlosti uvjetuje i psihički ustroj lika u sadašnjosti, kao i njegovo sve razornije djelovanje. Potraga za zaposlenjem u okviru zakonskih institucija policijskog ili vojnog usmjerenja nužna je ne bi li mogao ostvariti bračno zajedništvo, simbol meksičke idile. Povratak u Los Angeles povratak je i starim navikama. Dvojnost uspostavljena u odnosu na drugi središnji lik, prijatelja koji također traži prikladno zaposlenje koje bi mu omogućilo da ostane sa svojom djevojkom, dvojnost je istovrsne tradicije društvenih marginalaca, ali i raznolike uvjetovanosti osobnosti i težnji. Ako središnji lik Jima, ratnoga veterana, poistovjetimo s aktivnim principom djelotvornosti, središnji lik Mikea možemo poistovjetiti s pasivnim principom potpore i uvažavanja prijatelja. No, putovanje što ga njih dvojica u svega nekoliko dana poduzimaju urbanom divljinom velegrada, naličje je mitskoga junakova putovanja. Jer, iako teže zakonskom, i u poslovnom i emotivnom smislu, neprestano se nalaze s pogrešne strane zakona. Sporedni likovi koje sreću zrcale njihovu marginalizaciju i neuklopljenost u društvo za kojom čeznu. Odnos spram nasilja dvojako se odražava u paru središnjih likova, a postupno sve dublje zadiranje u psihički rasap središnjega lika veterana iskaz je nemogućnosti iscjeljivanja posljedica ratnog žrvnja.

Uočavamo i prostorne dvojnosti, ne samo Meksika i Los Angelesa nego i dvojnosti uličnoga rasula i obiteljskih domova. Ako dom protagonistice Marte izrasta u zaštiti meksičke prirode, dom Mikea i njegove djevojke Sylvie zamalo simbolički izrasta na blagoj uzvisini djelomice iznad velegradske divljine. Kako je Jim zbog PTSP-a i počinjena nasilja opasan za širu, ali i užu, moguću obiteljsku zajednicu, njegovo je stradanje logična dramaturška posljedica, jer iskupljenje mu je zbog počinjenog nasilja i djelovanja nedostupno. Iskupljenje je moguće za Mikea, u obliku zaštite koju pruža obitelj, usprkos djelomičnu rasapu emotivnih partnera.

Uz dojmljivu glumu Christiana Balea i Armanda Cantine u središnjim ulogama, jasno je da zbog djelomične bešćutnosti sadržaja ni redateljski postupci Davida Ayera ne mogu izazivati snažnije emocije u gledateljstva. Gledatelj je svjedok zbivanja, jer mu je nužan odmak kako bi pratio razvoj filmskog tkiva i redateljskih postupaka, što sežu od realizma na rubu naturalizma do stilizacijskih postupaka odraza duševnog stanja središnjega lika. Upravo u tim segmentima sagledavamo i značenje odveć često zanemarene montaže zvuka. U nekim scenama, naime, zvučnost je prostora toliko izravna da ti prizori sežu zamalo i do dokumentarnog, odnosno prostornost se scene može gotovo i osjetiti, dok je u drugima zvučna podloga prostora pridonijela uobičajenijoj filmskoj sinesteziji. Zanimljiv film, koji ipak zahtijeva ponešto sužen gledateljski profil.

Tomislav Čegir