Teatar apsurda

Teatar apsurda

Temeljni razlog zbog kojega Kazalište... držim promašajem krije se u izmijenjenim društvenim okolnostima s kojima zgode obitelji Gaćina gotovo nimalo ne korespondiraju

»Pa boga mu poljubim, dokle će to tako? / Dokle će u mojoj kući da upravlja svako?«, pjevao je ponekad, prije trideset i više godina, Vlastimir Đuza Stojiljković na odjavnoj špici vrlo popularne i dugovječne, a danas kultne humoristične serije Pozorište u kući. Serijal scenarista Novaka Novaka i Radivoja Lole Đukića zamišljen je i realiziran kao prvi sitcom koji je jugoslavenskom gledateljstvu tijekom sedamdesetih prošloga stoljeća, podjednako radnim ljudima i građanima, istodobno udarništvu i poštenoj inteligenciji, uspio ponuditi vrlo zabavnu i inteligentnu humornu i donekle subverzivnu sliku ubrzano urbanizirana jugodruštva, zajednice kojoj su statusni simboli bili fićo i televizor u boji, koja se opuštala uz hitove s festivala u San Remu i natjecanja za pjesmu Eurovizije, te koja je kraj s krajem spajala zahvaljujući vikend-posjetima rodbini na selu. U svakodnevici malograđanske obitelji Petrović, oca Rodoljuba zvana Rođo, uredskog službenika i provincijalca podrijetlom i duhovnim habitusom, njegove supruge Snežane, žene iz stare beogradske građanske obitelji kojoj majka Olga, licemjerna i zajedljiva gospođa opsjednuta lijepim ponašanjem i glumljenjem gospoštine, nije mogla oprostiti udaju za čovjeka bez manira i društvenog ugleda, kao i svagdanu Rođina i Snežanina sina Borka, kućne pomoćnice Tine i dokonoga gospodina Vase S. Tajčića, otmjena, prijetvorna i lažljiva Olgina udvarača, ondašnja jugoslavenska TV-publika s lakoćom je prepoznavala situacije i odnose iz vlastitih života. Zabavljajući publiku benignim eskapističkim pričama o kulturnim, svjetonazorskim i generacijskim razlikama između Rođe, njegovih ukućana i majke Vuke iz Pržogrnaca, Novak Novak i Radivoje Lola Đukić istovremeno su u serijal ubacili i nekoliko, za ono vrijeme tzv. zreloga socijalizma i borbe protiv izrabljivanja čovjeka po čovjeku razmjerno subverzivnih pojedinosti, poput činjenice da je obitelj frustriranoga činovnika imala kućnu pomoćnicu, ili da je društvo Petrovićima neprekidno pravio onodobni klasni neprijatelj Vasa S. Tajčić.

Poraznom se doima spoznaja da je više od tri desetljeća nakon izvornoga Pozorišta u kući, koje se i danas doima svježim i zanimljivim, producentima i urednicima katedrale duha s Prisavlja koncept Novakova i Đukićeva serijala kvalitativno nedostižan uzor. Nije da se ne trude, jer uz prepravljeno Kazalište… producentske kuće Fikcija braće Runjić na državnoj dalekovidnici trenutno gledamo Odmori se, zaslužio si, Ludu kuću i reprizu Naših i vaših, dakle čak tri projekta koji s manje ili više uspjeha variraju nekad dobitnu formulu.

Uz suhoparnu režiju Tomislava Rukavine i Roberta Orhela, nemaštovite, prvoloptaškim dosjetkama pretrpane i nerazrađene scenarije obiteljskog klana Runjić, Diane Pečkaj Vuković i trenutno najzanimljivijeg bosanskoga književnika Emira Imamovića Pirkea (Je l’ neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince) te nezainteresirane i nerijetko šmirantske nastupe glumačke postave predvođene inače odličnim Leonom Lučevom (pri čemu osobito bode oči nesretna rasprodaja ugleda Mustafe Nadarevića u liku propaloga starog Zagrepčanca Vilibalda S. Tončića), temeljni razlog zbog kojega Kazalište... držim promašajem krije se u izmijenjenim društvenim okolnostima s kojima zgode obitelji Gaćina gotovo nimalo ne korespondiraju. Naime, dok je sredinom sedamdesetih dobroćudno ismijavanje građanskoga sloja, pokondirenih skoroteča čiji se mentalitet lako opisivalo riječima noga lička, a cipela bečka, itekako imalo smisla, danas, kad turbofolk vlada klubovima u gradskim središtima, a urbanitet danomice uzmiče pred tajkunskim kapitalom i nezajažljivim developerima, storije o besparici i maštanjima o bogaćenju navodno tipičinih novohrvatskih supružnika Zvone i Sanje Gaćina doimaju se anakrono i otužno.

»…a srce umorno, puno mirnih snova,

sad tiho plovi kroz ovu noć…«

Josip Grozdanić