Svjetlo sunca koje gasne

Svjetlo sunca koje gasne

Ono što u Sunshinu svakako treba istaknuti vizualni su efekti, koji zadivljuju poetskom snagom, a ne količinom decibela, kao što je slučaj s mnogim srodnim djelima toga žanra

Žanr znanstvene fantastike tijekom posljednjih desetak godina pratile su mnoge promjene: u nekim boljim danima nije se tako opsesivno polagalo na uvjerljivost i besprijekorne vizualne efekte jer su oni najčešće bili jednakovrijedni priči, koja je često otvarala neka važna pitanja poput onih o sudbini ljudske vrste, genetici ili prava na iskorištavanje znanosti kao ideološkog resursa. SF je s vremenom postao parada specijalnih efekata, najčešće s imbecilnom pričom u pozadini, koja je služila tek kao narativno opravdanje novca uložena u digitalnu tehniku. Sunshine je ponešto drukčiji film, koji je u kontekstu recentne produkcije razmjerno teško smjestiti. Snimljen i produciran s manjim, ali nipošto skromnim sredstvima, nije pravi blockbuster, ali ni punokrvni art-film; nema stupidnu priču, ali je scenarij prepun narativnih rupa; u njemu ne igraju holivudske megazvijezde, nego slabije poznati glumci; iako je istinska znanstvenofantastična saga, u posljednjoj trećini doima se kao halucinantni horor. Priča je posve jednostavna i počinje izravno, bez nepotrebna prologa: Sunce se postupno gasi i potrebno je na njegovu površinu baciti divovsku bombu da bi i dalje gorjelo i omogućavalo život na Zemlji. S obzirom da je svemirski brod Ikar tajanstveno nestao ne obavivši taj zadatak, sa Zemlje kreće nova ekspedicija koju nosi sedmero astronauta i znanstvenika. Nakon godine i pol putovanja do Sunca posada pronalazi Ikar i odluči istražiti što se zapravo desilo; veza sa Zemljom se gubi, a skupinu zahvaćaju velike nevolje dovodeći pomno planiranu ekspediciju na rub katastrofe…

Držimo li se odveć precizno fizikalnih zakona, sadržaj je potpuna znanstvena besmislica, no to i nije presudno za doživljaj filma, jer on je ponajprije vizualan. Okosnica priče i cjelokupna ideja mnogo je zanimljivija od sama scenarija, koji je napisao Alex Garland, iritantni pisac-guru mlađe čitateljske populacije. Drukčije rečeno, iako je fabula prepuna nelogičnosti i neuvjerljivih likova, sižejni okvir ipak je zanimljiv i u tragovima čak nalikuje Solarisu, na isti način kao što akcijske scene napetošću i njezinom efektnom gradacijom nalikuju Alienu. Boyle je od Sunshine pokušao napraviti art-film, ali za širi krug gledatelja, stoga je prava šteta što uza svu vizualnu spektakularnost nije okrenuo scenarij na drugu stranu, odnosno uporabio Sunce (koje je zapravo istinski glavni lik filma) kao psihoanalitički id-objekt, posrednik između izvanjskog i unutarnjeg svijeta kao što je to učinio Tarkovski. Za to je svakako bilo potencijala, a s obzirom na Boyleovu sklonost halucinantnom, poetskom i psihološkom, rezultat bi svakako bio mnogo bolji. Ono što u Sunshine svakako još jednom treba istaknuti vizualni su efekti, koji zadivljuju poetskom snagom, a ne količinom decibela, kao što je slučaj s mnogim srodnim djelima toga žanra. Neke sekvence vrlo su dojmljive i dinamičke (iako u samoj završnici i odveć ekstatične), a Sunce ni u jednom SF-ostvarenju nije izgledalo tako sjajno, moćno i dojmljivo. U pozitivne strane filma ubraja se i redateljeva težnja da ne podučava gledateljstvo, pa nema velike moralizatorske pripovijesti o spektakularnu spašavanju čovječanstva koje zapravo i ne postoji jer se prava drama zbiva u glavama likova i na palubi svemirskoga broda. Junaci su stoga obični ljudi, a ne junaci, a Boyle ih stavlja u klaustrofobične i tjeskobne situacije s velikim brojem kratkih kadrova, krupnih planova i halucinantnih rakursa. Sve u svemu, riječ je o dobro-lošem filmu koji gledatelja na trenutke iživcira do krajnjih granica da bi ga ubrzo oduševio nekim kadrom ili smionom idejom. S druge strane, s obzirom da filmska pripovijest o Suncu koje se gasi i Zemlji koja je sve hladnija nimalo ne korespondira s dominantnim trendom globalnoga zatopljenja, poneki maliciozni gledatelj za vrijeme projekcije sigurno će barem na trenutak poželjeti da sedmero astronauta ne uspije obaviti svoju zadaću.

Tonči Valentić