Svjedočanstvo vremena i prostora

Svjedočanstvo vremena i prostora

Dominantna je tematska odrednica cjelokupne bosanskohercegovačke književnosti ili bosanskohercegovačkih književnosti u razdoblju posljednjih petnaestak godina ratna književnost. Ona se, upravo zbog snažna etičkog zahtjeva koji zagovara, nerijetko naziva i antiratnom. Proza koja nastaje u tom razdoblju književnim, fikcionalnim aspektima postaje kazivanje priče koja ima unutarnje zakonitosti, a dokumentarističkim, dnevničkim, memoarskim, autobiografskim elementima postaje svjedočanstvo, dokument vremena

Proučavanje bosanskohercegovačke ratne proze, nastale u devedesetim godinama prošloga stoljeća, obilježeno je različitim pristupima. Raznolikost je pristupa uvjetovana drukčijim metodološkim polazištima te raznolikim poimanjima te književnosti / tih književnosti. S jedne strane, ta se književnost shvaća kao interkulturna književnost u kojoj svoj dio jednako zastupaju pripadnici svih nacionalno-konfesionalnih identiteta na prostoru BiH, a s druge strane proučava se iz perspektive zasebnih nacionalnih polazišta, pa tako supostoje različite književnosti — hrvatska, bošnjačka i srpska književnost BiH.

Iako su u proučavanju prisutne drukčije perspektive, dominantna je tematska odrednica cjelokupne bosanskohercegovačke književnosti ili bosanskohercegovačkih književnosti u razdoblju posljednjih petnaestak godina ratna književnost. Ona se, upravo zbog snažna etičkog zahtjeva koji zagovara, nerijetko naziva i antiratnom. Proza koja nastaje u tom razdoblju književnim, fikcionalnim aspektima postaje kazivanje priče koja ima unutarnje zakonitosti, a dokumentarističkim, dnevničkim, memoarskim, autobiografskim elementima postaje svjedočanstvo, dokument vremena. Stoga je čitatelj u čitanju tekstova ratne proze stalno na dva kolosijeka, književnom, estetičkom i iznad-književnom, antropološkom, povijesnom, etičkom. S jedne strane čitatelj dobiva priču, a s druge svjedočenje.

U trenucima u kojima zbilja više nije naklonjena piscu omogućujući mu mirno pisanje i normalan život, ona se ratnom agresivnom prisutnošću nameće u svim dijelovima ljudskog života, pa tako i u pisanju. Iz tog konteksta nastaju brojni, žanrovski raznorodni tekstovi Mladena Vuksanovića, Željka Ivankovića, Ivana Lovrenovića, Semezdina Mehmedinovića, Nure Bazdulj-Hubijar, Josipa Mlakića, Nenada Veličkovića, Miljenka Jergovića, Ozrena Kebe, Gorana Samardžića, Dževada Karahasana, Irfana Horozovića, Mirka Marjanovića, Alme Lazarevske, Aleksandra Hemona, Stevana Tontića i mnogih drugih.

Posebnost rata o kojemu i unutar kojega suvremeni bosanskohercegovački autori pišu specifična je i po medijskoj posredovanosti. Prisutnost novinara, televizijsko i radijsko smjenjivanje ponekad kontradiktornih informacija u gotovo svim djelima ratne proze dolaze do izražaja. Tekst koji nastaje i prikazuje ratnu zbilju time je dodatno obilježen ne samo u odnosu prema traumatskom iskustvu nego postaje konkurentan informacijsko-interpretacijski izvor jer je u samoj poziciji iskazivanja autor svjestan da pišući o ratnoj zbilji ulazi u komunikacijski dijalog, štoviše, nerijetko i raspravu s televizijskim i radijskim vijestima koje svakodnevno izvještavaju i donose nove vijesti. Zbilja se s jedne strane aktivno doživljavala, ali i pasivno iščitavala, tumačila, drugim riječima, bivajući uronjen u ratni kontekst zbivanja pojedinac je proživljavajući osjećao stvarnost, zbilju, ali mu se ta ista zbilja stalno nudila kao modificirani medijski produkt.

Žanrovski, bosanskohercegovačkom ratnom prozom dominira kratka priča, a ta činjenica vjerojatno je u vezi s neospornom dominacijom kratke priče u suvremenoj književnosti. Pripovjedač ratne proze nastoji što efektnije prenijeti događaj, ponekad samo pojedinost, ali u svakom slučaju svjestan je da je djelić stvarnosti o kojemu piše povijesno iznimno bitan, piše ga pazeći da mu se ne potkrade poneka otrcana, patetična rečenica ili misao.

Podvrstu unutar bosanskohercegovačke ratne književnosti sačinjavaju tekstovi nastali za vrijeme opsade Sarajeva. Sarajevo postaje ne samo geografskim mjestom, ono istovremeno postaje i tekstualnim mjestom, preuzimajući značenja koja mu se kontekstom dodjeljuju, odnos grada i književnosti postaje uzajaman. U tom smislu, grad postaje simbol, izdržljivost je grada personificirana, čak glorificirana, i na neki način tekstualno beatificirana usporedbama Sarajeva s drugim svetim gradovima kao što su Jeruzalem (Karahasan: Dnevnik selidbe). U prozi sarajevskih pisaca u odnosu prema Sarajevu se, na neki način, konstituira Grad koji postaje simboličnim mjestom obrane humanističkih dostignuća civilizacije pred naletom ratnog bezumlja.

Suočen s traumom, subjekt bosanskohercegovačke ratne proze različito reagira. Vrijeme nakon rata postaje tako vrijeme u kojemu se i pisanjem kao terapijskim učinkom pokušava razračunati s traumom koja je zauvijek obilježila jedno iskustvo. Pitanje u mnogim djelima postaje: je li prisjećanje putem pisanja pozitivan ili negativan aspekt, odnosno, vraća li pisanje proživljenu traumu ili je pak, verbaliziranjem traumatičnih iskustava, koje je onda i suočavanje, dokida? Mogućnost odgovora na to pitanje ujedno postaje i mogućnost odgovora na pitanje o budućnosti poratnoga života.

Uza sve te aspekte, bosanskohercegovačka će ratna proza uvijek figurirati ne samo kao književni artefakt nego ponajprije kao svjedočanstvo vremena i prostora u kojemu su etičke vrednote bivale uvijek već isprepletene s estetičkim. Stoga se i bilo kakvo klasificiranje pokazuje nedostatnim, izuzme li izvanknjiževni kontekst koji je uvjetovao kako nastajanje tekstova, tako i njihovu sudbinu. Tekstovi bosanskohercegovačke ratne proze, zahvaljujući izdavačkim pothvatima od prije desetak godina izdavačkih kuća Durieux i Feral Tribune, koje su u najvećoj mjeri potpomogle izdavanje tih tekstova, stoga ne bi trebale postati prah, kako apokaliptično završava najpoznatija zbirka ratne proze Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, nego stalan estetski i etički podsjetnik na ono što se ne bi smjelo ponoviti.

Ivan Majić

Ivan Majić rodio se 1981. u Splitu. Godine 2005. dobio je Rektorovu nagradu. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost i slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlen kao znanstveni novak na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti. Predmet njegova znanstvenog interesa je interkulturna situacija bosanskohercegovačke književnosti. Pohađa poslijediplomski doktorski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.