Stabilna godina animacije

Stabilna godina animacije

Ovogodišnja produkcija animacije pokazuje da naša animacija u svakom trenutku može donijeti začudne plodove

Ovogodišnja produkcija animacije teško se može nositi s lanjskom koja je bila iznimna, ali, valja reći, riječ je o stabilnoj godini koja pokazuje da naša animacija u svakom trenutku može donijeti začudne plodove i da se stvorila kritična masa autora koji vole i znaju što je animacija, informirani su o trendovima i većina se hoće natjecati i uspoređivati s najboljima, a ove godine animacija je dobila i najelitniji program prikazivanja.

Prije no što se prisjetim svih dvanaest filmova koje je ovogodišnji selektor Darko Bakliža pripustio u natjecanje, dužan sam navesti ključne kriterije u procjeni pojedinog uratka. Tri su ključna faktora koji određuju vrijednost filma: priča (narativni koncept, ili ono o čemu film govori), likovnost (dizajn filma ili kako film izgleda) i animacija (kako je likovnost oživljena kreativnom tehnologijom integracije likovnih predložaka po dvadeset i pet u sekundi). Vrijednost filma ne raste ako neki od tih elemenata strši, dapače, najvredniji su oni filmovi kod kojih su ti faktori optimalno i komplementarno usklađeni!

Upravo prvi prikazani film u programu, Unplugged Stjepana Mihaljevića nudi izvrstan i izvoran dizajn te poticajnu i primjerenu animaciju. Ali, autor kao da se u fazi definiranja projekta kolebao oko narativnoga koncepta pa se u fazi postprodukcije uspaničio da će mu priča izmaknuti. I onda je na krhko i precizno tijelo filma postavio pretežak teret priče koju izgovara narator, priče odveć lako sročene, priče u kojoj riječi lete kao izbačene iz vedra, pokrivajući teški i selektivni samostanski rad vizualizacije. Tako naracija, možda sama po sebi i zanimljiva, počinje raditi protiv vlastita filma.

Woman on Board Vjekoslava Živkovića jedan je od onih nepotrebno engleskih filmova. Treba reći da je Živković autor izvrsno izgrađena ukusa kad je sveza animacije, priče i dizajna u pitanju i valja znati da je ovo njegov diplomski rad. Svakako, to je jedan od rijetkih filmova koji jasno kani biti duhovit, a to mu i uspijeva. Film je ipak trebalo malo sažeti, na mjestima ga učiniti dinamičnijim i ne zbunjivati publiku (koliko god je to i simpatično) glede početka i kraja filma. Svakako, mnogo očekujemo od autora kao profesionalca. On je na studij animacije došao kao već afirmiran animator i upravo i ovaj film pokazuje svu vrijednost i nezaobilaznost obrazovanja i kad su umjetnici u pitanju.

Malformance Performance Tomislava Gregla hvalevrijedan je pokušaj realizacije filma u klasičnoj maniri animacije gline. No kako je još sedamdesetih godina prošloga stoljeća Will Winton kazao sve na tu temu i uveo taj žanr, posredovanjem studija Aardman u računalnu eru, ovaj uradak odveć djeluje kao animacijska vježba.

Svakako, najbolji je animirani film ovogodišnjih Dana Transoptic Branka Farca. Film izvrsno uravnotežene zamisli, odlična (ponešto arhaičnog) crteža što podsjeća na poljsku školu i ponajbolje animacije od svih prikazanih filmova. Posebno valja pohvaliti učinak animatora Zvonka Ćuka, koji je autoritativno shvatio duh filma i primjereno kombinirao klasičnu i trodimenzionalnu animaciju. Film je slična rukopisa kao i Unplagged, ali suzdržane i organski interpretirane naracije.

Veteranka Magda Dulčić predstavlja se malim, dječjim filmom Kako je nastala kiša. Film je isključivo žanrovski i u tom smislu posve je korektan, ali autorica već respektabilne filmografije još nam je dužna velik i ambiciozan film.

Prvenac Alea iacta est Dina Krpana predstavlja nam dobrodošla autora iz poznate sredine zagrebačkih urbanih umjetnika. Krpan je ozbiljan, precizan i vrlo obrazovan autor. Takav je i ovaj film, uradak istančana ukusa i rafiniranih likovnih i sadržajnih detalja. Jasno, bio bih sretniji da je na račun razuma autor filmu pripustio i malo više srca. Film je odveć vođen razumskim konceptom. Moj osobni problem jest što nepogrešivo iščitavam kako je ovaj (multimedijski) uradak rabio animaciju kao tehnološku infrastrukturu. Autor nije rođeni animator, makar je kao inteligentan umjetnik s pravom animacijom očaran.

U dvanaest minuta Prisluškivanja Dinko Kumanović do besvijesti ponavlja što smo već vidjeli u prvoj minuti. Kumanović je pak jedan od rijetkih autora koji izvrsnoj animaciji i odličnom crtežu uporno ulijeva sasvim beskrvan narativni krvotok. Taj potencijalno nadaren autor svakako mora ozbiljno porazmisliti o čemu raditi filmove! Je li jedna benigna parodija vrijedna originalna dizajna i izvrsne animacijske stilizacije?

Ivan Mirko Senjanović nudi nam tipični 3D uradak Crni planet. Zašto je taj film (nastao za vrijeme studijskoga boravka u SAD) tipičan? Stoga što pripada u već prevladanu struju 3D–filmova koji sav smisao nalaze u likovnom hiperrealizmu. Zahvaljujući genijalnim umjetnicima 3D–animacije, i taj je žanr u međuvremenu našao putove autentične likovne stilizacije. Senjanović ostaje strogo kod tehničke animacije i svjestan da u likovnom smislu tu nešto nedostaje, čitav film podvrgava prejaku utjecaju režije.

Stiv Šinik tipičan je izdanak s ovih prostora, dakle čovjek koji uporno dokazuje kako je majstor na nepoznatu području, tvrdoglavo omalovažavajući ono u čemu je najbolji: u crtanju portretne karikature! Trebali ste ga vidjeti kako vješto, u nekoliko poteza, u Festivalskom klubu portretira namjernike. Animacija je blijed pokušaj zablude da se svatko tko dobro crta mora iskušati i u tom originalnom žanru. Flash–animacija u TV–produkciji, koja primjereno afirmira njegovu prirodnu nadarenost, limit je njegovih animacijskih mogućnosti.

Nažalost, neki film treba proglasiti i najlošijim. To je svakako Zakaj sam pevca razapel Vladimira Tadeja. Taj je uradak u nesporazumu sa svim elementima koji tvore autentično animacijsko djelo. Dubiozna je i nakana da se jednom dvojbenom parodijom oda počast velikom Generaliću. Dvojbena je likovnost koja podsjeća na naivu. Dvojbena je i seksualna subverzija u kojoj pijetao–ševac svoje uspjehe u cijelom filmu obavlja – iza grma! Da mi to, kao, ne vidimo. Bilo bi dobro da štovanom Tadeju neki likovni teoretičar doista objasni metaforu raspetoga pijevca na slici genijalnog slikara.

Diagrama kai bema dosljedan je konceptualni uradak Andreja Rehaka. Bavi se vizualnim tumačenjem dostizanja vremena na osnovi Euklidova zlatnog reza. Taj hermetični film odlično se komplementarno uklopio u čitav program animacije jer izvrsno pokazuje njezine začudne i zapretene mogućnosti.

Posljednji film u programu Najljepši dan u mom životu Marka Mihalinca publika nije vidjela. U projekciji je nešto puklo. Selektor mi je rekao da je za sam kraj programa htio razveseliti publiku. To je mogao i legendarni operater Zlatko Domić da je priopćio kako se film odgađa zbog bolesti glumca! Ali, toga štosa nije se sjetio.

Film je inače simpatična minijatura koju nam priča surfer na valovima koji je doživio nesvakidašnji užitak jezdeći na – cunamiju!

Joško Marušić