Riječi nisu utopija

Riječi nisu utopija

Božica Pažur, Daniel Načinović: Manutekstura, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2006.

Neobičan naslov Manutekstura za neveliku zbirku na kajkavskom i čakavskom idiomu simbolički upućuje na poetsko ručno tkanje dvoje nadarenih i osebujnih pjesnika. Dobro opremljena knjiga Kajkavskog spravišča, koje marno njeguje i kaj i ča, komponirana je u dvije pjesničke cjeline Divinu Božice Pažur i Ca je zod besed Daniela Načinovića. Novost su zbirke prijevodi pjesama na hrvatski književni jezik, što su dvoje pjesnika maestralno obavili, tako da bismo mogli reći da ravnopravno i autonomno egzistiraju još dvije pjesničke cjeline. Bogatstvo poetskih izričaja u objema pjesničkim individualnostima očituje se u neponovljivu samogovoru riječi koje tražeći unutarnji sklad nude oduhovljenu osobnost, smislenu slojevitost. Božica Pažur u svojem »brezničkohumskom jezičnom kodu« (kako njenu kajkavianu u pogovoru naziva Ivo Kalinski), zatomljenom strašću evocira poetski svijet koji neobičnim paradigmama naoko kontrapostira znanom domjanićevskom i galovićevskom pjesničkom ugođaju. No, u njezinim ponajboljim pjesamama (kao Jabukova koščica, Otec gledi repaču s praga, Ti si jeden krič, da znaš, Vu srcu križa, vu zaprte naranđe...), očituje se elementarna snaga riječi, harmonija uzajamnog suzvučja i muzikalan ritam istisnut iz kajkavskih gena : … »Ž njega tiček otkljuvava, / Rieč po rieč: / Tiček piđek. / Veter skutlek. / Čovek mesečlivi« (Ti si jeden krič, da znaš). U impresivnoj pjesmi Jabukova koščica tjeskobno propitivanje svijeta osmišljeno je simboličkim kontrapunktom: »Tva žufka sredina/ i ma nutrina/ skosnuta jabučna koščica: /Dvie zaprte kmice spitavaju se med suobu/«.

Daniel Načinović pokazao je već svoju čakavsku meštriju (umijeće!) u sjajnoj knjizi Libar od vrimena. I u ovom ciklusu od 25 pjesama Ca je zod besed pokazuje vrhunski artizam svoga čakavskog izričaja koji nije samo dug zavičaju i tradiciji, nego samosvojna stihovljem utjelovljena žudnja da se »domoća beseda ne pozobi«. A upravo je ovdje riječ o riječima, koje iskazuju Načinovićev poetski senzibilitet, koji su duša pjesnikove duše. Pregršt vrsnih lirskih minijatura što tvore jedinstven čakavski, lobinjonski kanat uvjeravaju nas u to. To su pjesme poput Čerešnji so zrele, ti si vlih pasala, Prvi sneh, Žavajon, Toncaj Tonina, Kega vidiš na litrate koje kreativnom poetskom igrom utihnjuju turobna pitanja što ih nameće život. Stihovi su to osmišljeni autentičnom glazbom čakavske besede, njezinim živahnim, samosvojnim ritmom: »Peteh, kokoš; / belo, žuto. / Žuto jutro, / beli don. / Mat tuce ga, / ja kanton./ celi svet/ je žavajon!« (Žavajon). Posebno očarava bajkovita senzualnost u prigušenoj erotskoj pjesmi (koja iznutra buja do rasprsnuća!): Zvrnu se je voz so pale i zvezdi. Joža Skok, pisac pogovora, smješta je s pravom u »svaki antologijski kanconijer suvremenoga hrvatskoga ljubavnoga pjesništva«. Iako je prijevod pjesme besprijekoran, slađe ju je čitati u čakavskom kantu: »Crna moja rados…Voz? Ca će nan zvezdi?/ Tebe kade jeman,/ mene nic ne treba«. Eto nam užitka u pjesmi. U ovakvoj nesvakidašnjoj, dvojezičnoj knjizi: i kaj i ča dostignuli su vrhunski domet pjevanja na standardu. Zato ću kao osvjedočena čakavka i ljubiteljica kajkavske riječi završiti ovaj prikaz Načinovićevim stihom: »Ki je co stori – je stori.«

Ljerka Car Matutinović