Pustolovina na 1/2 puta

Pustolovina na 1/2 puta

Tony Bennett, Kultura. Znanost reformatora, prev. Andrina Pavlinić, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.

Kultura Tonyja Bennetta bavi se pitanjem nečega što je globalno odavno, a lokalno tek od nedavno, zaživjelo a to je pitanje kulturnih studija i kulturnih politika. Na nastajanje tih studija svakako je poslije Drugoga svjetskog rata nepobitan utjecaj imao Raymond Williams, britanski marksistički mislilac čija su djela rezultat specifična marksističkog promišljanja kulture, književnosti i društva. Bennett smatra da je Williamsov pojam zajedničke kulture navijestio mnoge specifične probleme kulturnih studija. Bennett sam, kao sudionik praksi kulturnih studija, nastoji kritički preispitati njihove političke, teorijske i institucionalne osnove. Ta tri pitanja provlače se cijelom knjigom, nastojeći ne odveć čvrsto ni doktrinarno odrediti što kulturni studiji doista jesu.

Naglasak je dakle na stanovitoj povijesnoj kontingenciji koja izmiče svakoj historicističkoj determinaciji, iako su koordinate tih studija smještene ipak ograničeno u ono što se zove visokorazvijena kapitalistička društva, gdje su njihova društvena obitavališta većinom smještena u pogonu visokoškolskih obrazovnih ustanova. Spor između institucionalnog i kritike institucionalnog je ono što velikim dijelom Bennett pokušava rasplesti tijekom dobrog dijela knjige. Naime, Bennett otvoreno zagovara prevladavajuće značenje institucijskog povezivanja nastojeći istovremeno pomiriti i pogon kulture (u svim njegovim sferama) i političku moć. Jer, kako sam naglašava, kultura nije samo predmet teorije, nego i dugoročna strategija. Težnja pragmatici težnja je i propitivanju države i zajednice, ali onda i uloge spomenute kulturne zajednice raspršene diljem društva. Utoliko je ova knjiga i sociološko-kritička studija o mjestu institucionalne moći kulturnih studija. Stoga je nužno ukazati na stratešku normativnost kao na bitnu sastavnicu kulture i njezina funkcioniranja kao znanosti reformatora. Ključno, iako neizrečeno, mora se zato postaviti pitanje suvremenoga subjekta kulturnih studija, odnosno uloge intelektualca u pitanju vlasti i kulture. U Bennettovoj vizuri zamorno je i kontraproduktivno govoriti o progresivnom, nego prije govorimo o organskom malograđanskom intelektualcu koji promišlja, iznalazi rješenja, djeluje u radu sveukupnosti kulturnih pogona i moći (vlasti). Utoliko se Bennett otvoreno odupire svakom otporu intelektualaca i zagovara prostor djelovanja u smjeru zajedničkih tvorbi kulturnih politika. On stoga svakako misli na određen odnos izmirenja između dviju strana i začudo mu tu (teorijski) ponajviše pomaže filozof poznat po antihumanističkim tezama o razvoju ljudskoga društva: Michel Foucault. Bennett posebno naglašava njegov koncept gouvern-mentaliteta u kulturi. Time Bennett iznalazi zgodno oruđe da odredi kontingentnu bit kulturalnih studija u odnosima moći. Zbog te ekstrapolacije Foucaulta (koju Bennett i sam priznaje) svaki kontinentalni poznavatelj Foucaulta skinuo bi mu kapu iz njegova obrazovanja iz anglosaksonskog pragmatizma, ali bi ga mogao i upozoriti na opasnost da njegovo tematiziranje kulture fukoovskim terminima i samo ne postane fukoovska tema, kao što je npr. Foucaultov pojam biopolitike.

Drugi su problem kontinentalni mislioci, na koje je Foucault djelovao sasvim suprotno nego na Bennetta (kao Ranciére, Agamben...), koji gotovo čine nemogućim (i upravo na temelju Foucaultovih teza) konstruktivan suodnos postojećih političkih moći i kulture. Zato Foucault i jest ugaoni kamen (da iskoristimo jednu prastaru filozofsku sintagmu) kušnje Bennettovih teza koje ovise o tome da li neka kulturno škakljiva pozicija (kao opozicija) mora nužno ili ne biti uključena u koncept kulturnih studija. Čini se da je u tome prisutan i problem stanovite vrste usiljena zaokruživanja Foucaultovih teza na koje ni sam Foucault ne bi pristao. Jer Bennettu je odveć stalo do toga da ispravi one teorijski utjecajne mislioce na kulturne studije koji mogu dovesti u pitanje njihovu institucionalnu ili drugu utemeljenost pa ih se odveć trudi ispraviti (primjerice de Certeaua, Adorna, Benjamina...). S druge strane Bennett ipak ne brani nešto što bismo mogli nazvati režimskim intelektualcem, nego neku vrstu konstruktivnog (organskog) intelektualca (zanimljivo je da gotovo ne kritizira političku, nego većinom samo intelektualnu stranu kad je oponiranje u pitanju).

No, to se čini kao izdvojeno shvaćanje povijesti u kojem je već sve posloženo i koncept kulture, institucija, politike i moći uopće više ne postavljaju pitanje o, primjerice, tome što utemeljuje zajednicu i da li je to utemeljenje održivo. Možda u toj napomeni i ima zrno skepticizma previše, ali nije li smisao strategije kulture naspram koncepata političke vlasti i izgradnja ne samo drukčije politike nego i politike koja će možda i zamijeniti postojeću vlast? I nije li ona i povijesno legitimna? Polaziti od kulture koja ne samo da generira otpor u odnosima kulturnih politika, kulturnih pogona i političke vlasti i pritom preispitivati vlastite uloge u utemeljenju zajednice ima nužni prostor i povijesno opravdanje u pitanjima odnosa kulturnih politika nacizma, komunističkih režima i, da, liberalnih demokracija okovanih kapitalizmom.

S druge strane, postoji korisnost koncepta kulture (Bennett najviše ističe ulogu muzeja, ali i ulogu knjižnica i drugih), koji se jasno ne bi trebali odbaciti. Da bi se zato iskušalo što je kultura treba je možda shvatiti i kao fantazmu, pored svih praktičnih i pragmatičnih atributa, s kojom se treba suočiti (kao korisnik, kao istraživač, kao političar) i tek nakon toga reći da li je kultura samo fantazma ili tek dobra strategija za institucionalni razvoj intelektualca, individue ili političara u novom razdoblju, iako ne nužno i svih.

Drugim riječima, marksistički intelektualci anglosaksonskoga podrijetla ne promišljaju misao revolucije tako revolucionarno kao oni kontinentalni. U skladu s domaćim političkim tradicijama i oni su očigledno skloni evolucijama. Bennetova knjiga se stoga pokazuje kao čitalačka i reformska pustolovina na pola puta. Nedvojbeno iz toga treba nešto naučiti, ali ostaviti i prostora za strateško prigovaranje i promjene koje ne bi trebalo olako ni odveć revno odbacivati.

Snježan Hasnaš