Vijenac 343

Glazba

Filmska glazba: 300, red. Zack Snyder, sklad. Tyler Bates

Potopljeno u buci

Skladatelj je posegnuo za tipičnim holivudskim aparatom – velikim orkestrom, zborom i solo vokalom (Azam Ali), koji je bio zadužen za stvaranje intimnijeg istočnjačkog ugođaja. Ipak, sve to nije bilo dovoljno

Filmska glazba: 300, red. Zack Snyder, sklad. Tyler Bates

Potopljeno u buci

slika

Skladatelj je posegnuo za tipičnim holivudskim aparatom – velikim orkestrom, zborom i solo vokalom (Azam Ali), koji je bio zadužen za stvaranje intimnijeg istočnjačkog ugođaja. Ipak, sve to nije bilo dovoljno

Kao tehnički eksperiment specifične vizualnosti (strip), film 300 redatelja Zacka Snydera u partituri je unaprijed tražio očekivano epsko rješenje. Za skladatelja je uzet Tyler Bates, kojemu je to jedan od prvih većih filmova (Bates je do sada uglavnom skladao za B–filmove žanra strave, što prilično objašnjava njegove poteze). Doista, skladatelj je posegnuo za tipičnim holivudskim aparatom – velikim orkestrom, zborom i solo vokalom (Azam Ali), koji je bio zadužen za stvaranje intimnijeg istočnjačkog ugođaja. Ipak, sve to nije bilo dovoljno. Solističke imitacije bliskoistočne glazbe podsjećaju na uporabu glasa makedonske pjevačice Tanje Tzarovske u filmovima Troja i Kraljevsko nebesko (to možda nije slučajno, jer 300 nekim scenama jasno aludira na te i neke druge filmove), ali je uloga solo glasa ostala nedorečena. Jednako tako nedorečena je uloga orkestra koji se ponekad jedva čuje od odveć brojnih i glasnih udaraljki. Naime, Batesov tematsko–motivički rad, pa ni harmonijsko slaganje, pa ni uporaba složenih ritmova (u prizorima borbe sa slonovima film – tko zna zašto – zaokuplja ritam teškog rocka) ne dopuštaju prepoznavanje, a time ni uočavanje smislenosti glazbenih postupaka. Glazba se utapa u sveopćoj buci (lijepo je napisao kritičar za »Film Score Monthly«: »čini se da je glazba tu samo da se doda buci i zvuku, a ne da komentira priču«), kao i u jednom velikom miš–mašu stilsko–skladateljskih postupaka. Ideja da se suvremena glazba poveže s glazbenim arhaizmima bila je dobra, no njezino se provođenje izjalovilo. Film ne nudi – premda je njegova vizualnost bila idealna za to – posebnost sprege audio–vizualnog, glazbene trenutke koje ćemo pamtiti. Umjesto toga, glazba se (usprkos velikoj glasnoći, moćnu izvođačkom sastavu i velikom stilskom potencijalu) gubi, kao da ju je skladatelj namjerno htio sakriti od publike, izgurati u drugi plan i učiniti je nebitnom. Šteta.


Irena Paulus

Vijenac 343

343 - 26. travnja 2007. | Arhiva

Klikni za povratak