Politička ekonomija dizajna

Politička ekonomija dizajna

Hal Foster, Dizajn i zločin (i druge polemike), VBZ, Zagreb, 2006.

Kao što kaže sam autor u predgovoru, »ova je knjiga polemički prikaz nedavnih promjena u kulturalnom statusu arhitekture i dizajna, kao i umjetnosti i kritike na Zapadu«. Dio ovdje zastupljenih tekstova autor je već objavio u nekim uglednim časopisima poput New Left Review, dok je knjiga izvorno izdana 2002. kod poznatog engleskog izdavača Verso. Knjiga se sastoji od dviju velikih cjelina, Arhitekture i dizajna te Umjetnosti i arhiva, u kojima Hal Foster, između ostalog, propituje novu »političku ekonomiju dizajna«, marketing kulture i identiteta, razvoj arhitekture spektakla, povijesne odnose moderne umjetnosti i modernog muzeja, odnos modernizma i postmodernizma...

U predgovoru knjige sam će Foster priznati da je velik utjecaj na njega imao Adolf Loos, bečki arhitekt koji je napisao znamenitu knjigu Ornament i zločin (1908), a čiji je naslov nadahnuće i za naslov Fosterove knjige. Kao što je Adolf Loos, na primjeru secesijskog interijera, individualnost vlasnika izraženu u svakom ornamentu uspoređivao s »vlastitim truplom«, tako i Foster Gesamtkunstwerk, koji se danas nalazi u onome što Michaud naziva »umjetnost u plinovitu stanju«, zapravo poima kao zločin. To je utjelovljenje čovjeka bez svojstava, znamenita izraza Roberta Musila, budući da čovjek sa svojstvima, pretendirajući da u svaku sferu svog života unese neko novo, estetsko svojstvo, na kraju zapravo postaje čovjek bez svojstava, jer mu upravo u njegovoj dovršenosti nedostaje razlika ili distinkcija. Svijet totalnoga dizajna, dakako, nije nov, on postoji još od Bauhausa, no Foster smatra da se on posve (p)ostvario tek u našem postmodernom i postfordističkom društvu. S obzirom na odnos ekonomije, politike i medija s dizajnom, Foster govori o »političkoj ekonomiji dizajna«. Međutim, kada Foster ističe središnje mjesto arhitekture u kulturnom diskursu, onda ga valja nadopuniti, i reći da je riječ o središnjem mjestu arhitekture ne samo u kulturi nego i ekonomiji, odnosno politici. Upravo bi to bilo značenje političke ekonomije arhitekture, a kakvi su njezini razmjeri, to možemo vidjeti na primjeru Cvjetnoga trga u Zagrebu. Danas upravo arhitektura postaje područje borbe, preklapanja interesa i mjesto gdje se proizvode sukobi. Sam Foster reći će da to mjesto arhitekture izvire iz rasprava o postmodernizmu 1970-ih, a to je, ukoliko pogledamo slučaj Cvjetni trg, posve točno, budući da je kod ideje Horvatinčića i protivljenja javnosti i struke riječ upravo o debati o smislu i značenju javnog prostora, koji je, kao što znamo, svoju teorijsku refleksiju zadobio upravo kod teoretičara postmodernizma poput Charlesa Jencksa ili Fredrica Jamesona. U tom kontekstu Foster ustrajava na Koolhaasu kao svojevrsnu anticipatoru menhetenizma bez Manhattana, ono što također možemo vidjeti na primjeru Zagreba, a to je razgranata mreža nebodera koji ne tvore jedan prostorni centar moći nego se nalaze posvuda.

Dok je prvi dio knjige ponajprije posvećen arhitekturi, u drugoj se cjelini Foster u prvom redu usredotočuje na umjetnost u najširem smislu te riječi. Foster započinje veoma inspirativnim tekstom o odnosu arhiva i umjetnosti, gdje na osnovi Foucaultova poimanja arhiva uspostavlja tri različita arhivska odnosa između moderne umjetničke prakse, umjetničkog muzeja i povijesti umjetnosti u trima različitim povijesnim trenucima: prvi je povezan s Baudelaireom i Manetom (19. stoljeće), drugi s Proustom i Valéryjem (prijelaz stoljeća), a treći s Panofskyjem i Benjaminom (Drugi svjetski rat). Foster na kraju propituje mnemoničku funkciju muzeja, koja sve više prelazi na elektronički arhiv i time se vraća na ključnu tezu svoje knjige, a to je upravo sveprisutnost dizajna, u ovom slučaju sjećanja i pamćenja, koje zapravo ništi samo to sjećanje. Nabolji je primjer internet, gdje upravo zbog virtualno beskonačne količine sadržaja dolazi do ništenja relevantnosti sadržaja. Sam vizualni svijet Foster poima poprilično debordovski, kao spektakl prožet vizualnom robom i tehnologijom, informacijama i zabavom. Nužna posljedica toga jest da ni subjekt više nije autonoman, nego on također postaje svojevrsna slika. Kraj knjige tako završava jedinim logičnim krajem, a to je tematiziranje »kraja umjetnosti«. Foster pritom kreće od Adorna, da bi (sažeto) prešao na postrukturalističko i marksističko poimanje kraja umjetnosti. Premda nije eksplicirano, na osnovi brojnih primjera iz suvremene, uglavnom konceptualne, ali i filmske, umjetnosti, možemo vidjeti da je suvremena umjetnost bitno obilježena idejom o kraju umjetnosti i da u tom smislu zapravo ne možemo govoriti o kraju.

Dizajn i zločin knjiga je manjega formata, decentna dizajna, a u nju su uklopljene i fotografije pojedinih arhitektonskih ili umjetničkih djela koje autor spominje. Već u tom smislu ona je osvježenje, premda hrvatskim izdavačima — barem kada je riječ o autorima koji se koriste tolikim referencijama na druge autore kao što je to Foster — treba preporučiti da se konačno ugledaju na inozemna izdanja gdje je indeks autora i pojmova već odavno conditio sine qua non. Ne košta previše, a dobiva se mnogo. Sam Foster pak, da skrenemo s pitanja forme, nije osobito radikalan ili izvoran mislilac, barem se to ne može vidjeti iz ovog izdanja, no njegovi su uvidi dobar teren za vježbanje onih koji nisu spremni za Virilija, Baudrillarda, Tschumija i druge autore koji su često toliko hermetični da njihovi ingeniozni uvidi nerijetko ostaju izvan dosega aplikacije na neke suvremene fenomene, koji su nam takoreći pred nosom. Fosterova teza o dizajnu koji je stupio na mjesto ornamenta iz Loosova pojmovnoga para također je jedno od takvih radikalnih viđenja dizajna i semiologije, no, nažalost, osim sama naslova i nekoliko referencija u tekstu, ne dolazi do razrade te teze i u tom smislu Fosterova knjiga ostaje tek kompilacija raznovrsnih tekstova bez velike nade da će njegov koncept zločina dizajna odigrati takvu ulogu kao što je to recimo odigrala Michaudova umjetnost u plinovitu stanju. A to je šteta, jer upravo Foster obiluje referencijama na autore koji nisu nužno iz područja estetike, nego otvaraju obzorja upravo za promišljanje političke ekonomije dizajna.

Srećko Horvat