Početak kao kraj

Početak kao kraj

Davor Špišić, Ples s mladom, VBZ, Zagreb, 2006.

Iako je tada iza sebe već imao veći broj objavljenih i izvođenih drama i jednu zbirku horor-priča, Davor je Špišić književnoj i inoj javnosti postao poznat prije dvije godine, kada je njegov roman Koljivo pobjedio na sto tisuća kuna tešku VBZ-ovu književnom natječaju. Nagrađeni je roman tada anticipirao praksu premijernog objavljivanja domaćih naslova na novinskim kioscima, na kojima se odnedavno prodaje i novi Špišićev roman Ples s mladom.

Obitelj je, kako su nas na srednjoškolskim satovima marksizma učili, osnovna tvorbena jedinica društvene zajednice — tzv. nukleus društva, a svadba kao svojevrstan obred oformljenja te društvene osnovice vrlo je podatan motiv za umjetničku obradu, uz dobrodošlo upisivanje simboličkih i metaforičkih impulsa. (To je tema koja svakako zaslužuje podulji ogled, s nužnim osvrtom na primjerice Kusturičina Oca na službenom putu ili Lisice Krste Papića). Nažalost, cinično se zbilja često poigra sa i inače prilično katarzičnim svatovskim događanjima, pa je tako nedavno američko bombardiranje navodnog Al Q’aidina uporišta u Somaliji posljedovalo upravo tzv. kolateralnim civilnim žrtvama na jednoj svadbi, a vrlo se živo sjećamo i krvavih svatovskih događanja u okolici Sarajeva, koji su spremno dočekani za rasplamsavanje bosanskoga ratnog kaosa. Slijedom svega toga ne treba čuditi što je Davor Špišić upravo svadbeno slavlje sestre glavnoga junaka svoga novoga romana uzeo kao točku konačnoga raspada obiteljske zajednice. Ironija jasno u tolikoj mjeri natapa prethodnu rečenicu da je to posve izlišno obrazlagati.

Špišićev Ples s mladom potpuno je na tragu njegovih prethodnih djela.

Godine 2002, naime, Špišić je objavio zbirku horor-priča Kuke za šunke, a i u novom se romanu (baš kao i u prethodnom Koljivu) osjeća njegova sklonost hororu (strava u ovom slučaju izvire iz zbilje, jer je otponac raspada junakove obitelji sudjelovanje u ratnim zločinima nad srpskim civilima); iz rečenoga razvidno je da se roman, iako smješten u 2005, dijelom ponovno (kao i njegovo Koljivo) bavi ratnim događanjima, a iz rukopisa je veoma prepoznatljiv autorov dramski background (osim što je autor većega broja dramskih djela, Špišić je radio i kao dramaturg u osječkom HNK). Ples s mladom najvećim je dijelom sastavljen od dijaloških dionica, a budući da se Špišić koristi pripovjedačem u prvom licu, vrlo su česti i naratorovi tzv. unutarnji monolozi, u kojima ne bez cinizma komentira događaje (što je ponovno neka vrsta dijaloga, ovaj put sa samim sobom).

Roman je vrlo energičan i brz, a dinamičnosti je, osim brze izmjene životnih, britkih i ironijom obilježenih dijaloga, pogodovala kompozicijska struktura utemeljena na brojnim (ukupno četrdeset) kratkim poglavljima (u rasponu od dvije do najviše pet stranica).

Ples s mladom zapravo je obiteljska drama s dvama ljubavnima podzapletima, koja u završnici poprima i trilerske komponente, dok autorova sklonost žanru strave do izražaja dolazi u dionicama naturalističkih opisa ubojstava srpskih civila. Događaje iznosi Alen Bošković, dvadesetogodišnji sin pukovnika Hrvatske vojske, koji posredovanjem dnevnika svoga brata poginula u ratu doznaje očevu upletenost u ratne zločine. No, to zajedno s Alenom doznajemo tek u posljednjoj četvrtini romana, koji je dotad pisan prema matrici obiteljske i ljubavne drame, a sastojao se od Alenova prikaza njegove obitelji i obiteljskih odnosa te rekonstrukcije njegova ljubavnog odnosa sa dvadeset godina starijom (i udatom) direktoricom dječjega doma u kojemu on služi civilni vojni rok. Osim Alenove preljubničke ljubavne priče Špišić radnju obogaćuje još jednom, uvjetno rečeno, nepoćudnom ljubavi — homoseksualnom vezom šesnaestogodišnjega štićenika dječjega doma s Alenovim kolegom na civilnoj službi. Upravo problemi na koje istospolni ljubavni par nailazi nakon objelodanjivanja svoje veze povod su tragična raspleta koji s motivom talačke krize u dječjem domu u roman unosi elemente trilera.

Najdojmljivije stranice romana donose nam ironijom obojenu rekonstrukciju vojne karijere Alenova oca kao tipična »materijala od kojega se sve armije ovoga svijeta najviše ogrebu«; taj je nekadašnji oficir JNA (a poslije, dakako, časnik HV-a) od onoga poslušničkog soja koji slijepo izvršava zapovijedi i ne trpi prigovora (što su ponajviše na vlastitoj koži osjetili članovi njegove obitelji), a upravo se on (uz junakova brata) na koncu ispostavlja najtragičnijom figurom u romanu (što nikako ne umanjuje njegovu krivicu sudjelovanja u ratnom zločinu). Kao dosege rukopisa svakako treba spomenuti i urnebesnu crnohumornu epizodu brijunskog susreta Alena i njegova oca s El Presidenteom i ministrom obrane, kao i dojmljivo dočaravanje napeta ozračja pri obiteljskim razmiricama, a autor nije nevješt ni u opisima seksa. Roman je prepun britkih i efektnih dijaloga, a Špišić ih vješto koristi u karakterizacijske svrhe (primjerice vrlo dobra uporaba prečeste i pogrešne uporabe riječi jedinstveno Alenove majke, kao izvora komike, ali i oruđa njezine karakterizacije), ali mu prigovori slijede zbog nedostatne razrade obiju ljubavnih veza (osobito one homoseksualne, dok emocije direktorice doma spram dvostruko mlađeg Alena možemo pripisati njezinu nezadovoljstvu u braku, iako je i to nedovoljno elaborirano). Krvavi trilerski rasplet efektan je i filmski, ali prilično ishitren (jer dotadašnja profilacija likova koji ga provode ne pokazuje da bi na takav čin bili spremni), a dvojbena je i uporaba pripovjedačeve poslijesmrtne pozicije (premda je spašava emotivni naboj koji završnim stranicama donosi).

No, unatoč spomenutim slabostima, Ples s mladom ipak je Špišićev korak naprijed u odnosu na nagrađeni prethodni roman, a s obzirom na vrlo kratko i selektivno pamćenje kojemu smo većinom skloni, pomalo zakašnjela tematizacija vlastitih ratnih grijeha ipak je dobrodošla, a u ovom slučaju posve solidno odrađena.

Božidar Alajbegović