Palavorda u parlamentu

Palavorda u parlamentu

Naravno, onaj tko razumije obje riječi iz naslova, pa još i sjedi u najvišem državnom tijelu – skupštini, saboru, kongresu, parlamentu ili kako se već sve to tijelo ne zove – mogao bi se uvrijediti kako ja to blatim dični dom narodnih zastupnika, pa i same zastupnike, zovući ih palavordom, tim pogrdnim izrazom punim prezira koji pridijevamo lošim, pa i primitivnim, ljudima. No ako u priču upletem Isusa Krista (a uplest ću), današnji »smjerni« i »bogobojazni« zastupnici, kakvi postanu čim packe počnu stizati iz Crkve, brzo će popustiti u svom »pravednom gnjevu« i od principijelnih vukova postat će krotki jaganjci koji se, vlastite sigurnosti radi, zbijaju u svoje stado (svaka ptica svome jatu leti). Isus je, to znaju svi čitači Biblije (ili oni kojima je čitaju i tumače drugi), često govorio u prispodobama, usporedbama ili parabolama, kako bi ga ljudi bolje razumjeli. Poznate su prispodobe o bogatašu i siromašnom Lazaru (Lk 16, 19-26), o trsu i lozi (Iv 15, 1-10), o mudrim i ludim djevicama (Mt 25, 1-13), o sijaču (Mt 13, 1; Mk 4, 1; Lk 8, 4), o slijepcima (Mt 15, 14; Lk 6, 39), o trunu u bratovu i brvnu u vlastitu oku (Mt 7, 1-5; Lk 6, 41), o uzvanicima na gozbu (Mt 22, 1-14; Lk 14, 15) i mnoge druge. Parabola u kršćanstvu jest poredba / usporedba, ali doslovno znači »zastranjivanje« u pripovijedanju (grč. pará, uz, pokraj + bolé, bacanje, hitac), digresija (lat. digredi, razići se, rastati se, otići, udaljiti se, skrenuti; digressio, zastranjivanje), pa i sama priča. Kad već spominjem Bibliju, valja reći da Evanđelje po Ivanu započinje upravo Riječju (»U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog«, Iv 1, 1). Ovdje ne smijemo zastraniti u tumačenju, na što bi nas opća imenica riječ mogla navesti. Naime, i Riječ, i Logos, i Jedinorođenac – sve su to imena Isusa Krista. No vratimo se mi paraboli. Ona ima, naravno, i drugih značenja. U teoriji književnosti to je vrsta pjesničke figure, alegorijska priča koja sadrži istinu ili nauk kada se usporedbom ili prenesenim značenjem prikazuje moralna ili religiozna ideja. Parabola je i vrsta krivulje u geometriji. Onima koji ne vole geometriju (a takvih je u hrvatskim školama, nažalost, previše), no zato luduju za svakojakim loptanjem, parabola je pak let lopte u visokom luku.

Riječ iz učenoga crkvenolatinskoga – parabola – potječe iz novozavjetnoga grčkoga parabolé, što je preko vlat. *paraula dalo i tal. parolu, kao i hrvatske gradske (»učene«) riječi parola i parabula. Za parabulu etimolog Petar Skok navodi da je na Cresu »witziges Wort«, dakle šaljiva, vickasta riječ, istoga postanka kao i »učene« parabole. I dok je parola u talijanskom jeziku opća imenica koja znači riječ, izraz, u hrvatskom je parola danas najčešće kratko iznesena, ideološki obojena misao i/ili geslo, s istim značenjem kao i u njemačkom (Parole), a prvotno joj je značenje bilo riječ i govor. Na parole se baš i ne gleda lijepim okom, u njima se osjeća pretjerana ideologija, ali i praznina i otrcanost. Parolaš, čovjek koji izvikuje parole da potpali masu, kao i njegova djelatnost (parolaštvo), izazivaju u ljudima kojima mišljenje ne kroji bučna gomila i ulica odbojnost i prezir. Nije stoga čudo što ljudi koji mnogo govore – koji parlaju ili parlataju – zapravo blebeću i naklapaju bez pokrića, dakle luftaju jezik tek toliko da nešto melju i da drugomu ne daju doći do riječi. Takve lajavce narod često poistovjećuje s lopovima, lopinama i lopužama (mađ. lopó), varalicama i smutljivcima koji toliko govore samo da bi ljude obrlatili. Naravno da do takvih pošten svijet ništa ne drži, pa ih zajedničkim imenom i zove palavorda. Ona u nas ima izrazito negativan, odbojan predznak. Taj balkanski turcizam hebrejsko-španjolskoga podrijetla – palavra (šp. palabra, koji mnogo govori; tur. palavra, varka, laž, tračanje, ogovaranje) – upravo i znači osobu koja mnogo govori i raznosi riječi po selu, ali vrlo često kao laž, lakrdiju i hvalisanje, pa se bolje takvih telala kloniti (i po onoj mudroj bećarskoj »idi, vraže, di te traže«).

Parlatorija, pak, od lat. parlatorium, bilo je nekoć mjesto oko Save i Dunava gdje su ljudi izvana razgovarali s onima koji su bili u karanteni (naravno, ne sportskoj), kako ne bi ostalima prenijeli neku bolest.

Sve dosad rečeno upućuje na to da je i parlament nazvan tako po govorenju i raspravljanju, jer mu u osnovi imena i leži riječ. Prvotno je značio važan govor, sud. U nekim jezicima presudno je bilo okupljanje, pa odatle skupština, skupnost (u kup, na kup), sabor, sobranje, sejm (sastanak, zbor; usp. sajam), kongres (lat. congressus, sastanak; congredi, sastati se, koračati, pa i ogledati se, što nije uvijek bilo samo verbalno odmjeravanje snaga nego i oružano), u nekima razmišljanje (rus. duma, misao), u nekima mudrost, što se vezivalo uz starost, npr. u starom Rimu senat (lat. senatus; senex, star). No kako god okrenemo, u svakom se parlamentu mnogo govori i raspravlja (pametno ili manje pametno), pa narod često ima dojam da se ondje ništa »ne radi«, nego da se mlati prazna slama. Zato baš i nema visoko mišljenje o političarima, smatrajući ih vrlo često ispraznim blebetavcima i brbljavcima koji su puni lijepih obećanja tako dugo dok se ne dokopaju dobrih i unosnih položaja, a poslije nimalo ne mare za svoje slatke, medene i svilene, a isprazne, riječi, riječi, riječi, koje su bile i gromoglasne predizborne parole, parole, parole ... Kako vidimo, riječi palavorda i parlament dubinski su povezane finim tanahnim nitima. A one jezične nerijetko otkrivaju skrivenu srž stvari.