Od Čehova do Stogoffa

Od Čehova do Stogoffa

Irena Lukšić, Ogledi o ruskoj književnosti, HFD, Zagreb, 2006.

Ogledi o ruskoj književnosti Irene Lukšić nose podnaslov Od Sankt Peterburga do Kuala Lumpura. Podnaslov se veže uz Ilju Stogoffa i njegov spisateljski i glazbeni angažman, a tako je naslovljen i posljednji tekst njemu posvećen. Dodajmo tomu da je na naslovnici i poleđini knjige, u izdanju biblioteke Književna smotra i Hrvatskoga filološkog društva, fotografija istoga autora, te je naš prvi dojam — autorica će se ponajprije baviti recentnom ruskom produkcijom. Ipak, nije posve tako. Irena Lukšić u svojim se ogledima prošetala od Čehova do Ilje Stogoffa, prezentirajući ukupno devet ogleda prema vlastitom izboru.

Autorica se koristila svojim znanjem iz priprema natuknica za Leksikon stranih pisaca (Školska knjiga), tako da ćemo uz književna imena ruskoga 20. stoljeća naći sve potrebne podatke, što bismo mogli odrediti kao život i djelo u pravom smislu te riječi. U preglednim prilozima i predstavljanju autora susrest ćemo se s već spomenutim Antonom Pavlovičem Čehovom (A. P. Čehov ili prividna lakoća postojanja), Daniilom Harmsom (Slučaj Harms), Andrejem Platonovom (Pohvala punome krugu), Irinom Aleksander (Ispovijest djeteta srebrnog vijeka), Aleksandrom Solženjicinom (Aleksandar Solženjicin: kronika jedne civilizacije), ruskim ženskim pismom (Ruski feminizam i postsovjetska književnost), Josifom Brodskim (Ruska putovanja Josifa Brodskog), Viktorom Peljevinom (Princ Perestrojke) i Iljom Stogoffom (Od Sankt Peterburga do Kuala Lumpura i natrag. Ogled o alkoholnoj i bezalkoholnoj prozi Ilje Stogoffa).

Ono što bismo kod svakoga izbora mogli postaviti kao pitanje jest pitanje sama izbora: zašto baš ti autori i teme? Ali to možda i nije korektno jer znamo da je svaki izbor uvijek osoban. Osobnom izboru pripada i činjenica da Irenu Lukšić poznajemo kao prevoditeljicu, na što nas često i sama podsjeća u tekstovima (Viktor Peljevin, Generation TI, Vijesti iz Nepala; Daniil Harms, Sasvim obične besmislice; Ilja Stogoff, Mačo ne plaču, mASIAfucker, Trinaest mjeseci...).

Najviše prostora autorica je posvetila ogledu pod naslovom Ispovijest djeteta srebrnog vijeka, u kojemu govori o Irini Aleksander. Riječ je o »ruskoj dami koja je napravila zavidnu društvenu karijeru u Hrvatskoj između dva rata i ostavila traga u zemljama koje je dotakla njena osobna ili profesionalna biografija«, uz nezaobilazno pitanje: tko je ona?, što se postavlja i u knjizi o toj ženi, naslovljenoj Svi životi jedne ljubavi, a koju je prije nekoliko godina uredila Irena Lukšić. Irina Aleksander jedina je od autorica ovdje predstavljenih koja nije »prava« ili »čista« književnica, ali koja je dobila svoje beletrizirano mjesto u pripovijeci Irene Lukšić Sjajna zvijezda Rovinja pod pseudonimom Sidonija Polak-Wilson, o čemu možemo čitati u ogledu posvećenu toj dami.

Jedini tekst koji se ne bavi osobno nekim od pisaca jest tekst o ruskoj ženskoj prozi Ruski feminizam i postsovjetska književnost, u kojemu dobivamo pregled zbornika i uopće djela posvećenih rodnoj tematici i feminizmu. Lukšićeva nam nudi pregled ženske tematike u ruskoj književnosti, počevši od one sovjetske, iz vremena tvrdoga razdoblja ruske prošlosti, odnosno od tridesetih godina sve do kraja pedesetih, ali i u nešto blažem okruženju Hruščova i Brežnjeva, kada rodna tematika kao problem nije postojala. Sovjetska je književnost bila bespolna, a osvijestit će je tek prve godine perestrojke. Pred nama su brojni zbornici iz doba devedesetih, koji su afirmirali obilježja ženske proze, pri čemu najviše treba zahvaliti ruskoj istraživačici i urednici Eleni Trofimovoj, kao jednoj od novih znanstvenica koja je možda najzaslužnija za »adekvatno vrednovanje ženskog prinosa velikoj ruskoj književnosti«. Ženska obilježja proze ne nose samo tekstovi proizvedeni u ženskoj svijesti i izvedeni iz ženske sudbine, ženskoga tijela, kaže autorica, pozivajući se na rusku teoretičarku Beljsku, nego i postupci i karakteristična kompozicija, što se prepoznaje u pokušaju samopromatranja sa strane, u kritičkome očitovanju stanovite drugosti.

Vrlo česta tematika ili problem o kojem se progovara, ali i koji bi mogao biti poveznicom svih ogleda, jesu egzil i politički progoni. Navode se podaci o Harmsu kojega je Služba državne sigurnosti protjerala iz tadašnjega Lenjingrada, uz kaznu od tri godine logora, od čega je dio proveo u progonstvu u Kursku, zatim egzil Josifa Brodskog, koji je 1972. emigrirao u SAD. Spominje se cenzura Platonovljeva romana Čevengur (prošle je godine roman preveden na hrvatski. Prevela ga je Rafaela Božić Šejić), nadalje, vrijeme Solženjicina, za kojega autorica kaže da je bio »čovjek koji je na svijet došao u osvit novoga sovjetskog društva da bi potom postao njegovim svjedokom, kroničarem, žrtvom i na kraju grobarom«.

Emigracija je nedvojbeno jedan od važnih problema ruske književnosti u dvadesetom stoljeću. Irena Lukšić govorila je o tome u ranijim tekstovima i zbornicima (Egzil, emigracija: novi kontekst; Ruska književnost u svemiru; Ruska književnost u dijaspori). Autorica ne zaboravlja ni tzv. unutarnji egzil, odnosno pisce koji su se u službenom životu predstavljali drugim zanimanjima. Spominje se i emigrantsko pismo koje se odnosi na drugi i treći val ruske emigracije, samizdat (tiskane publikacije, ilegalno raspačavane u zemlji, svojevrsno kulturno podzemlje), tamizdat (publikacije tiskane izvan granica SSSR-a) te unutarnja emigracija ili rukopisi u ladicama književnika i sefovima KGB-a. Nemoguće je, dakle, bilo u kontekstu života i djela zaobići političke okolnosti, progone, politiku popuštanja u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, takozvanu jugovinu (Hruščov) i zastoj (Brežnjev), a i izbor autora koji su uvijek bili negdje na rubu svjedoči o tome. Predstavljanje autora isprepleteno je životom i pisanjem, kao što je autorica istaknula za Harmsa, čije su se zbilja i priča posve izmiješale te »u okrutnoj stvarnosti sovjetskoga totalitarizma često i zamjenjivale jedna drugu: kad se nije mogao otkriti pravi život — pokazivala se priča, kad se pak nije smjelo pričati — živio se tekst«, što vrijedi na neki način za većinu ogledanih autora u ovoj knjizi.

Pisci se u ogledima Irene Lukšić čine bliskima, jer ih autorica često imenuje osobnim imenima, poglavito one koje je i sama prevodila. Stječemo dojam da su nam raniji autori nešto udaljeniji i Lukšićeva ih oslovljava imenom i patronimom, poput Antona Pavloviča, ili samo prezimenom poput Harmsa i Platonova, dok one autore koji su bliži našem vremenu autorica oslovljava osobnim, nekako prijateljskim imenom. Stogoff, koji na koricama sjedi posve neformalno, odjeven u kožnu jaknu i obrijane glave, uz polupraznu čašu, u ogledu se pojavljuje kao Ilja. Autor je to za kojega kritičari kažu da predstavlja tzv. reality-postmodernizam, ali koji je kako svojim osobnim životom tako i svojim radom povezao Istok i Zapad. Svoje rusko ime Stogov vesternizirao je u Stogoff ne da bi se isključio sufiksom off, nego da bi mu ime zvučalo poput brandova Smirnoff ili Davidoff.

Autorica nije birala možda najreprezentativnije autore ruskoga 20. stoljeća (uvijek se možemo pitati zašto nekoga nema), ali u njezinu izboru svi su dovoljno provokativni, dovoljno važni da zasluže svoje mjesto u ukoričenomu izdanju. Neki su se već etablirali i postali klasicima, dok neki još čekaju svoju afirmaciju. Za afirmaciju Peljevina i Stogoffa u nas zaslužna je sama autorica koja ih je i predstavila čitateljskoj publici u prijevodima na hrvatski jezik.

Jasmina Vojvodić