Noge kao sablje

Muzički biennale Zagreb: Gostovanje Baleta HNK Ivana pl. Zajca u HNK u Zagrebu: Tri pjesme, kor. Mattea Levaggia

Noge kao sablje

Na tragu Balanchinea i Cunninghama, riječ je o čistoj apstraktnoj formi i koreografskom iščitavanju glazbe

U koprodukciji Muzičkog biennala Zagreb, Baleta HNK Rijeka i Balleto Teatro di Torino, u Zagrebu drugi put, zahvaljujući MBZ-u, vidimo rad Mattea Levaggija. Stalni koreograf Balletto di Teatro Torino predstavio se koreografijom na Koncert za marimbafon i okrestar i gudački kvartet Song Igora Kuljerića te Red Run Heinera Goebbelsa, pod zajedničkim nazivom Tri pjesme.

Prema viđenu, Levaggiova koreografija temelji se na preciznoj klasičnoj tehnici savršenih linija i geometrijskoj organizaciji prostora. Intervencija u razbijanje klasičnih linija vrlo je malo, tek u ponekim zamasima gornjega dijela tijela ili opreznu silasku na pod. Kako je sam koreograf izjavio, njegov je rad na tragu Balanchinea i Cunninghama te je riječ o čistoj apstraktnoj formi i koreografskom iščitavanju glazbe.

Drhtavi, perkusivni zvuk marimbe Levaggio vidi kao seriju muško-ženskih dueta, u kojima dominiraju agresivno izbačene ženske noge na špicama, brzi okreti i visoke podrške. Ulasci i izlasci sa scene smjenjuju se vrlo brzo, a kao najintenzivniji kontrast sabljastim ženskim nogama dugačka je zmija u kojoj se svi plesači drže za ruke i dramatično vijugaju po sceni. Drugu koreografiju izvodi ženski ansambl. Glazbenici su smješteni na sredinu scene i njome dominiraju, a koreografija počinje dugim segmentom glazbe bez plesača te je glazba i koreografija izvođenja glazbe istaknuta gotovo ispred plesa. Ta je koreografija nježnija, zaobljenijih ruku, izbačenih kukova, senzualnija od prve.

Kako u dva rada Levaggio različito pristupa koreografiji, organizaciji scenskog prostora te razvijanju atmosfere, do izraza dolazi njegova inventivnost u prilascima glazbi. Ipak, nijedna od dvije pjesme nije uspjela doći do vrhunca, kao da u trenucima kada se može dosegnuti klimaks dolazi do odustajanja. I energetski i koreografski.

Tek u trećoj koreografiji, Red Run, postaje nam jasno čime se Levaggio zapravo bavi, te njegov potencijal u koreografskoj razigranosti i muzikalnosti. Taj je rad scenografski (Istvan Zimmermann) i koreografski najambicioznije postavljen, s vizualnim elementima koji su sastavni dio koreografije i time donose mnogo snažniji doživljaj — dugo osvijetljeno koplje koje se spušta sa stropa i reže zrak tik iznad plesačevih glava i voda koja polako curi niz prozirni zastor kroz koji pratimo izvedbu. Red Run (koji su već postavljali na scenu Amanda Miller i Forsythe) Levaggio razvija kao solo kojemu se pridružuje ansambl. Solo je povjeren vrhunskom plesaču, koji uspijeva tehnički iznimno zahtjevnoj, a čistoj i jednostavnoj koreografiji dodati još jednu dimenziju. U izvedbi Takashija Setoguchija, gosta iz Balleto Teatro di Torino, Levaggiova koreografija konačno se u potpunosti slije s glazbom, a dinamički se kreće od eksplozije skokova do potpune opuštenosti. Sve to uz preciznu i munjevitu tehniku.

Solidnoj je ekipi riječkog baleta ipak nedostajalo još malo energije, brzine, rizika, drskosti… da do kraja pronesu te koreografije prostorom. No, s druge strane, imajući na umu da na hrvatskoj sceni imamo vrlo, vrlo malo prilika vidjeti taj plesni izraz, Tri pjesme su atraktivna, vizualno zanimljivo opremljena (kostimi Atelier Walter Dang, a oblikovatelj svjetla Fabio Sajiz) i izvedbeno zahtjevna produkcija, koja će sigurno imati publike i mjesto na repertoaru riječkoga HNK.

Iva Nerina Sibila