Neopisiva lakoća plesanja

Neopisiva lakoća plesanja

Tulsa Ballet pod umjetničkim vodstvom Marcella Angelinija pleše dojmljiv i raznolik repertoar sa zavidnim brojem djela najvažnijih koreografa modernoga baleta i plesnog kazališta: od Tudora, Robbinsa i Balanchinea, Cullbergove i Joossa, do Taylora i Duata

Silna i zarazna energija i ljepota, i neopisiva čistoća i lakoća plesanja, po nacionalnosti babilonski šarolika, američkog plesačkog ansambla Tulsa Balleta, zadivila je i čarolijom nekoga drugog svijeta (Joe, ipak je i to Amerika!) ispunila scenu i dvoranu HNK u Zagrebu u nedjelju 22. travnja. Nešto što je već prvom koreografijom, Iza scene / Backstage Young Soon-Hue, koja počinje čišćenjem proscenija, a nastavlja se plesom s filterom za reflektor, klupicom, i vedrim i duhovitim plesnim nadmetanjem radnika iza scene, podsjetilo na maštovite vizije junakinje filma Ples u tami, koje se, potaknute neobičnim impulsima poput ritma strojeva ili vlaka, pretvaraju u raskošne, sjajne plesne točke romantičnih mjuzikla.

Inače, Tulsa Ballet jedna je od vodećih američkih plesnih kompanija, koja je prošle godine obilježila pola stoljeća djelovanja, i koja pod umjetničkim vodstvom Marcella Angelinija pleše dojmljiv i raznolik repertoar sa zavidnim brojem djela najvažnijih koreografa modernoga baleta i plesnog kazališta: od Tudora, Robbinsa i Balanchinea, Cullbergove i Joossa, do Taylora i Duata.

A Nacho Duato uopće je nešto najljepše što se dogodilo modernom baletu. I djelo koje je Tulsa Ballet izveo kao drugu točku programa: Bez riječi / Without Words na glazbu Franza Schuberta čista je plesna poezija. Eterično i muzikalno, poetično i toplo, jednostavno u asocijativnoj blagosti i snazi pas de deuxa, koji se izmjenjuju, ispod projekcije suptilnih, nježnih slika — zaustavljenih pokreta koje prepoznajemo kao dio sekvenci koje su dolje u tijeku.

Završna koreografija Devet Sinatrinih pjesama Twyle Tharp šarmantno je, neobično scensko djelo koje potvrđuje vrsnu majstoricu, inače i poznatu autoricu sjajnih filmskih plesnih brojeva (Kosa, Bijele noći), i broadwayskih mjuzikla. Dakle, bliska glamuru, Twyla Tharp koristi se Sinatrinim evergrinima i plesom u paru, koji se temelji na koracima i ritmu pojedinoga društvenog plesa, proširena, kao prvo, sjajnom baletnom tehnikom plesača, a drugo, riječima pjesme i karakterom situacije. Unutar konvencije ophođenja visokoga društva i plesnog podija, ona spretno i diskretno, i s finim humorom, unosi nijansirane odnose i tipove, da bi sve zajedno pomirila u ponovljenoj, završnoj vrtoglavoj interpretaciji pjesme My Way, prepunoj podrški, žena koje lete scenom, težeći što više, što dalje, vratolomno, ali mirno i spretno u težnji savršena poznavanja / međusobna osjećanja, zajedništva partnera bez kojeg je nemoguće skladno zaplesati — podijem.

Maja Đurinović