Ne smijemo odustati od Seusova blaga

Ne smijemo odustati od Seusova blaga

Povjesničarka Nada Klaić pišući o povijesti Zadra navodi da su izgubljeni dokumenti koji bi nam mogli pomoći u rasvjetljavanju štovanja sv. Krševana u srednjem vijeku u Zadru. Možete zamisliti kako sam se osjećala kada sam u uglednom antikvarijatu uočila iluminirani rukopis o životu svetog Krševana, za koji se procjenjuje da potječe iz 13. ili 14. stoljeća i shvatila da je to jedan od tih izgubljenih dokumenata

Osamnaestoga travnja dodijeljena vam je Povelja Radovan Ivančević Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Koliko vam znači to priznanje?

— Moja prva reakcija bilo je veliko iznenađenje. Nisam mogla vjerovati da su se kolege mene sjetili i beskrajno sam im zahvalna. Priznanje struke nešto je najvažnije što vam se može dogoditi u karijeri. Sretna sam, jer je to priznanje da sam uvijek, makar daleko, ostala vezana uz hrvatsku povijest umjetnosti. Posebno sam ganuta jer je Radovan Ivančević bio moj dragi profesor i podsjetila sam se na ona davna zajednička terenska istraživanja s Radovanom, profesorom Prelogom i tada asistenticom Cocom, Marijom Lončarić, od kojih sam stekla svoja prva iskustva analize nacionalne arhitekture, spomenika i djela primijenjene umjetnosti.

Dobro poznajete britansko tržište umjetnina. Koje promjene uočavate uspoređujući sadašnje stanje s onim kada ste došli u London?

— Posljednjih 25 godina koliko živim u Londonu situacija na tržištu umjetnina najviše se promijenila u korist suvremene umjetnosti. Tomu je mnogo pridonijelo otvaranje galerija Tate – Tate Liverpool 1988, Tate St Ives 1993. i Tate Modern 2000. Čim nacionalne galerije izlažu djela pojedinih suvremenih umjetnika, tržište reagira.

Britanija ima dugu tradiciju aukcijskih kuća koje se međusobno natječu, a u njihovoj ponudi sve su češće i umjetnine 20. stoljeća i suvremena djela. No tu su i veliki kolekcionari poput Saatchija, koji su započeli s otkupima mladih britanskih umjetnika po vrlo visokim cijenama.

U Britaniji su porezi na nasljedstvo vrlo visoki, tako da su nasljednici često primorani prodati baštinjeno kako bi ih mogli platiti. Pritom može doći do iznimnih otkrića, pa se na tržištu pojave djela koja nikada nisu bila izlagana.

Novi ruski bogataši uvelike su utjecali na cijene umjetnina na tržištu. Oni kupuju sve što je legalno izvezeno iz Rusije tijekom proteklih stoljeća. Situaciju će možda najbolje ilustrirati anegdota kojoj sam i sama svjedočila. Bila sam u prodavaonici nakita specijaliziranoj za rusku umjetnost, koja je ujedno izložbeni prostor. O njihovoj tradiciji najbolje govori podatak da su Fabergeova djela prodavali još u vrijeme dok ih je Faberge proizvodio. U prodavaonicu su ušla trojica muškaraca, jedan gospodin okružen dvojicom tjelohranitelja, i osvrnuvši se po izložbenom prostoru uočio dvije vrlo velike i lijepe emajlirane vaze, ruska umjetnost s početka 19. stoljeća. Na njegovo pitanje, koliko, vlasnik je odgovorio da te vaze nisu na prodaju, nego su dio unutarnjeg uređenja i povijesti dućana. Vlasnik nije popustio ni na ponudu da može zatražiti bilo koji iznos, da cijena nije bitna, te je ruski tajkun nezadovoljan napustio prodavaonicu.

Cijene nekretnina u Londonu vrtoglavo rastu. Kupuju se palače milijunskih vrijednosti i novi vlasnici žele ih na primjeren način i opremiti.

Jeste li zapazili povećanu ponudu umjetnina s područja Hrvatske tijekom devedesetih?

— Još na početku Domovinskog rata kontaktirala sam službe koje se bave utvrđivanjem podrijetla umjetnina i one koje tragaju za otuđenim ili nestalim umjetninama te upozorila aukcijske kuće da mi se jave ako im netko ponudi umjetnine s hrvatskoga područja kako bismo ih verificirali. Nekoliko su me puta zvali da pogledam umjetnine za koje su pretpostavljali da su iz Hrvatske, no nisu bile. U Londonu nisam zapazila povećanu ponudu hrvatskih umjetnina, no ne bi me iznenadilo da je u dijelovima Europe bližima Hrvatskoj bilo povećane ponude hrvatskih umjetnina.

Od prvoga pojavljivanja na tržištu takozvanoga Seusova blaga zalagali ste se za dokazivanje hrvatskoga podrijetla tog arheološkog nalaza. Kakva je sada situacija, kada je ponovno to blago ponuđeno na prodaju?

— Početkom 1990-ih, kada se u aukcijskoj kući Sotheby prvi put pojavilo Seusovo blago, koje je ime dobilo po posveti Seusu ispisanoj na jednom od pladnjeva, bila sam novinarka svjetske službe BBC-a i intervjuirala sam Kennetha Paintera, koji je najveći svjetski autoritet za rimsko srebro, te Davida Keysa, novinara »Independenta«, specijalista za teme iz arheologije, koji je prvi objavio bilješku o tome da Seusovo blago potječe s područja Barbarige u Istri. Intervjue sam u proširenoj verziji objavila i u »Slobodnoj Dalmaciji«. Neki su burno reagirali na te intervjue. Kao i tada i danas je moja velika želja da se u interesu struke rasvijetli i dokaže podrijetlo jednog od najvažnijih nalaza rimskoga srebra u svijetu. Riječ je o aferi svjetskih razmjera. O Seusovu blagu raspravlja se u Britanskom parlamentu. Tim Laughton, član odbora stranačke grupe za arheologiju, u svojoj peticiji za koju je dobio velik broj potpisnika poziva zakladu lorda Northamptona da predoči sve dokaze o podrijetlu, mjestu nalaza i novijoj povijesti srebra za neovisnu stručnu procjenu. Seusovo je blago očito na nelegalan način izneseno iz neke zemlje i prema tome neće biti izloženo u nekom od nacionalnih muzeja i na uvid javnosti. Ono što je poznato jest da arheološki nalaz bez podrijetla ima mnogo manju vrijednost kako u povjesničarsko-umjetničkom smislu tako i u tržišnom smislu. Lord Northampton, kojega su bivši direktor Sothebyja Peter Wilson i drugi dileri nagovorili da kupi Seusovo blago, našao se u situaciji da ga zbog lažnih dokumenata nije mogao prodati, a kupio je tu zbirku više kao ulaganje, a ne isključivo kao ljubitelj umjetnosti. Veliki muzeji, primjerice Getty Museum, koji je bio zainteresiran, odustali su od kupnje kad su prepoznali krivotvorene dokumente koji su ga pratili.

Hrvatska je izgubila parnicu koja je vođena pred njujorškim sudom.

— Kao što je poznato, Hrvatska je vodila parnicu da bi dokazala hrvatsko podrijetlo blaga. Parnica se vodila u New Yorku, a za blago su se borili i Mađarska i Libanon koji je otpao nakon što se dokazalo da su dokumenti krivotvoreni. Ta je parnica za nas izgubljena jer je presuđeno da blago pripada lordu Northamptonu. Tek nedavno veći je broj stručnjaka, među kojima sam bila i ja, imao priliku uživo vidjeti umjetnine. Seusovo blago uistinu je spektakularno, nevjerojatno dobro očuvano, urešeno maštovitim motivima izvedenim u svim poznatim tehnikama rada na srebru, dojmljivo i po dimenzijama i po težini. Mađari još nastoje dokazati da je pronađeno na području Mađarske i vode veliku kampanju kako bi dokazali da je izneseno iz Mađarske na nelegalan način, što bi im bio argument u nekom novom sudskom procesu. Još početkom izbijanja afere upozoravala sam naše stručnjake da bi bilo dobro kada bismo pronašli ostale dijelove iz te zbirke. Naime, Seusovo blago sastoji se od četrnaest predmeta, a jedan takav nalaz ne dolazi bez manjih pratećih predmeta, primjerice novčića. Također, govorilo se o tome da postoje još dva jednako vrijedna pladnja, koji su još u nekoj drugoj privatnoj zbirci. Dakle, ako bismo uspjeli identificirati taj dodatni dio nalaza i dokazati njegovo hrvatsko podrijetlo, mislim da bismo imali više šanse da zaokružimo cijeli taj nalaz. No, da bismo to postigli, moramo uistinu imati čvrste, nepobitne argumente i raditi na tome. Bilo bi šteta da dignemo ruke od toga, posebice zato što Mađarska i dalje vodi intenzivnu kampanju, a većina stručnjaka s kojima sam tijekom ovih godina razgovarala kažu da se od sama početka govorilo da blago vjerojatno potječe iz Hrvatske, a tek poslije pojavila se priča o mađarskom podrijetlu.

Nedavno su Restauratorski zavod, Ministarstvo kulture i Muzej za umjetnost i obrt organizirali predavanje restauratorice Annu Bennett, koja je radila na čišćenju i analizi Seusova blaga. Inicirala sam taj poziv jer je korisno kada se strani stručnjak upozna s hrvatskom arheološkom baštinom i našim vrlo uspješnim restauratorskim i konzervatorskim postignućima. Predlagala sam da bi bilo dobro u Hrvatskoj, posebice u Istri, organizirati međunarodni simpozij koji bi okupio stručnjake za antičko srebro toga razdoblja. Možda bi to potaknulo i neke koji sada još šute da progovore. Nadam se da će to hrvatski arheolozi napraviti, jer saznajem da Mađari imaju namjeru organizirati takav simpozij na kojem bi predstavili svoje argumente i na taj način zapravo još jače lobirali za Seusovo blago.

Savjetnica ste za kulturu pri Hrvatskom veleposlanstvu u Londonu dugi niz godina.

— Uvijek sam bila na raspolaganju Hrvatskom veleposlanstvu kao volonterski savjetnik još dok sam radila kao urednica kulture u hrvatskoj sekciji na BBC World Service. Godine 1997. tadašnjem veleposlaniku Anti Čičin-Šainu odobreno je mjesto savjetnika za kulturu i uz preporuku ministra kulture Bože Biškupića, Vesne Girardi-Jurkić, Naime Balić i kolega povjesničara umjetnosti u Zagrebu, imenovana sam na to mjesto. Nakon isteka četverogodišnjega diplomatskog mandata, nastavila sam raditi na istim poslovima, samo što više nemam diplomatski status. Takva praksa uobičajena je za kulturne atašee i savjetnike, neki su kolege u Londonu na toj funkciji i više od petnaest godina, jer se kontakti na području kulture uspostavljaju sporije no na drugim poljima, tako da je korisno imati nekoga tko dobro poznaje i jednu i drugu zemlju i ima dobre kontakte.

Puni je naziv vašega radnog mjesta pri Veleposlanstvu savjetnica za kulturu, školstvo i znanost. Za razliku od vašeg rada na području kulture s kojim je šira javnost bolje upoznata, o vašem radu na području školstva i znanosti manje se zna.

— Djelovanje na području školstva i znanosti manje se ističe zato što između Hrvatske i Velike Britanije postoje ugovori koji omogućuju izravno povezivanje znanstvenih institucija i fakulteta. Na tim područjima uloga savjetnika manje je u području inicijative, a više u području povezivanja i ukazivanja na moguće oblike suradnje. Primjerice, kad doznam za održavanje nekog simpozija ili savjetovanja, prenesem tu informaciju i povežem stručnjake za pojedina područja. Imam mnogo upita Britanaca koji se zanimaju za naše obrazovanje i školstvo, zatim traže konkretne informacije za neku temu koju obrađuju, tako da se u tom segmentu moj posao svodi na posredničku ulogu. Osim toga nastojim biti pri ruci hrvatskim studentima koji studiraju na britanskim sveučilištima, a koji su u prilično teškoj poziciji jer su školarine koje plaćaju znatno više od onih koje plaćaju studenti iz zemalja koje su u Europskoj Uniji. Neki od njih od milja me zovu teta Flora jer im rado pomognem, čak kada je riječ o neslužbenim kontaktima, pa znaju da mi se mogu obratiti u bilo koje doba dana ili noći. Ponekad sam jedina osoba iz Hrvatske na predstavljanju ili na glazbenim i likovnim nastupima, pa na neki način zamijenim roditelje.

Odvajanju hrvatskog od srpskog jezika na School of Slavonic and East European Studies posvećena je posebna pozornost. Premalen broj studenata njihov je izgovor zbog kojega tvrde da ne mogu u potpunosti razdvojiti hrvatski i srpski jezik, koji se predaju odvojeno, no studenti oba jezika neke kolegije slušaju zajedno. Uloga lektora za hrvatski jezik i književnost od neprocjenjiva je značenja. Moramo na takav položaj slati predavače koji imaju iskustva u sličnim ustanovama, vrhunske stručnjake za jezik i književnost kao što su nekoć bili Nada Šoljan i Acija Alfirević.

Nastojimo što je više moguće opskrbiti knjižnice hrvatskim publikacijama, što je od velike koristi, a ako dobijemo neku donaciju knjiga od britanskih ustanova šaljemo je u Hrvatsku. Zahvalna sam Matici hrvatskoj i Jeleni Hekman, koji su nam nedavno poslali sjajan izbor knjiga koji će uvelike obogatiti našu skromnu knjižnicu. Publikacije koje imamo u Veleposlanstvu od velike su koristi za davanje informacija britanskim stručnjacima, novinarima i studentima.

Subotom se u Veleposlanstvu održava dopunska škola hrvatskoga jezika, koja nema veći broj polaznika, jer je i broj Hrvata u Londonu malen. Djeca koja pohađaju školu hrvatskoga jezika različita su uzrasta i različita znanja hrvatskog jezika.

U posljednje vrijeme u hrvatskom tisku često čitamo o tome kako stranci kupuju nekretnine u Hrvatskoj. Raspituju li se Britanci u Veleposlanstvu o kupnji nekretnina u Hrvatskoj?

— U Veleposlanstvu unaprijed znamo da ako su novine objavile veći tekst ili je na televiziji prikazana reportaža o Hrvatskoj, možemo očekivati veći broj poziva. Često ti upiti odražavaju prilično nepoznavanje Hrvatske. Britanci uglavnom znaju za ratna zbivanja, a nakon oporavka turizma upoznati su s našom obalom, no kontinentalnu Hrvatsku vrlo slabo poznaju. Prije nekoliko godina sudjelovala sam u simpoziju koji je Britansko veleposlanstvo organiziralo u Varaždinu. Bila je to vrlo dobra promidžba ne samo Varaždina nego i kontinentalne Hrvatske kao turističkog odredišta. Zanimanje za kupnju nekretnina postoji. U Hvaru, odakle potječem, nekoliko je Engleza kupilo kuće. Građanski sloj Engleza koji kupuje kuće u inozemstvu najčešće izabire stare kuće, koje onda s ljubavlju obnavlja i brine se o njihovu uklapanju u okoliš. To ih čini poželjnim kupcima.

Koliko je Hrvatska zanimljiva Britancima i gdje trebamo tražiti poveznice?

— Dvadesetak britanskih umjetnika i književnika na moj je nagovor posjetilo Hrvatsku i dijelove svojih opusa posvetili su hrvatskim temama. Slikarima je Veleposlanstvo u našoj galeriji organiziralo izložbe koje su privukle novu publiku – njihove prijatelje i štovatelje njihove umjetnosti. Kad te slike odu u domove drugih, one će i dalje svjedočiti o ljepotama Hrvatske. Isto tako predstavili smo i knjige autora koje je nadahnuo boravak u Hrvatskoj.

Britancima je Hrvatska uvijek bila prilično zanimljiva, sjetimo se samo brojnih putopisaca i umjetnika koji su obilazili dijelove Hrvatske. Bilo je vrlo zanimljivo raditi na izložbi slavnog arhitekta Thomasa Grahama Jacksona, koja je održana u galeriji Veleposlanstva prije četiri godine. Izložili smo 44 akvarela i crteža koje je Jackson slikao tijekom boravka u Hrvatskoj kao pripremu za ilustraciju knjige Dalmatia, the Quarnero and Istria, koja je objavljena 1887. u Oxfordu. Rezultat je uspješne suradnje s unukom Sir T.G. Jacksona da su Ministarstvo kulture i Grad Split otkupili te akvarele i crteže i obogatili hrvatski fundus umjetnina.

Englezi su imperijalna nacija velikih putnika, istraživači po duhu, i mislim da im je naša umjetnost i baština zanimljiva zbog velike raznolikosti, po mnoštvu različitih utjecaja koji se u njoj susreću, ali i po srodnosti u velikim umjetničkim stilovima. Zanimanje dakle postoji, ali ga moramo stalno poticati. Upravo stoga jako je važno pozivati strane stručnjake na izložbe. Primjerice, u Klovićevim dvorima u tijeku je izložba Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti, a Victoria and Albert Museum sprema izložbu slične tematike i odmah sam im odnijela katalog, a njihovi su kustosi već lani bili u Zagrebu. Budući da stručnjaci koji po nekoliko godina pripremaju izložbe imaju vrlo ispunjen itinerar, još u vrijeme planiranja izložbi u Hrvatskoj, trebalo bi pozvati kolege iz srodnih ustanova u svijetu i pokazati im ono što imamo.

Koliko je to važno, najbolje je ilustrirati pripremama za otkup Duknovićeva reljefa Bogorodice s djetetom, koji sam prvi put vidjela u uglednoj londonskoj Galeriji Daniela Katza u travnju 2005. Kada sam zajedno s antikvarom Katzom, tadašnjim vlasnikom reljefa, tražila ekspertize najboljih stručnjaka iz Italije, SAD i Engleske, da dođu vidjeti to djelo, pokazalo se da su profesor Giancarlo Gentilini, dr. Anthony Radcliffe i Eike Schmidt boravili više puta u Hrvatskoj i podrobno analizirali Duknovićeva djela in situ, da imaju mnogo komparativnog materijala koji im je pomogao pri atribuciji reljefa Bogorodice s djetetom.

Organizirani posjeti svjetskih stručnjaka hrvatskim zbirkama i lokalitetima izvanredno su ulaganje u promidžbu naše umjetnosti i baštine, ali isto tako i posjeti stranih kustosa atelijerima suvremenih hrvatskih umjetnika. Jedino tako možemo biti nazočni u pregledima umjetnosti i najnovijim izložbama u svijetu.

Spomenuli smo Duknovićevu Bogorodicu s djetetom, no vaš rad na kupnji umjetnina hrvatskih majstora u inozemstvu započinje 1981. s mjedenim pladnjem Horacija Fortezze.

— O majstoru Horaciju Fortezzi znala sam da je ovaj svestrani umjetnik bio rođen u Šibeniku oko 1530, i tu je proveo čitav život, ali su mu u rodnom gradu sačuvani samo manje važni radovi. Zbog toga me začudilo kada sam davne 1977. u traganju za njegovim djelima, kao viši kustos Muzeja za umjetnost i obrt tijekom specijalizacije u Victoria and Albert Museumu, najvažnijem muzeju primijenjene umjetnosti na svijetu, vidjela da su njegov potpisani vrč i pladanj bili označeni kao djelo talijanskoga majstora. Britanskim kolegama u Victoria and Albert Museumu i Britanskom muzeju, gdje se čuva njegov najraniji mjedeni pladanj, dala sam informacije o majstoru i ispravili smo atribuciju u Šibenik, Croatia. Putovala sam i u Italiju u traganju za Fortezzinim djelima, te sam prvi put uključila podatke o tom velikom hrvatskom majstoru u Likovnu enciklopediju. Po čudnoj koincidenciji, u studenom 1981. na dražbi u Sothebyju u Zürichu pojavio se potpisani Fortezzin pladanj. Već sam tada imala vrlo dobru suradnju s direktorom odjela za srebro u središnjici Sothebyja u Londonu, koji mi je omogućio da pladanj i prije nego što je stigao novac iz Hrvatske odnesem na povjerenje u Hrvatsku. To je duga priča, koja ima vrlo zanimljivih detalja, pa je »Vjesnik« tada posvetio čitav nedjeljni prilog tom događaju. Jednom ću morati napisati tu priču koja je uistinu kao krimić. Uključuje sve, od uzbuđenja stručnjaka koji otkriva nepoznato djelo, do švercanja preko granice, upornosti oko dobivanja deviza za isplatu pa sve do praćenja tajne policije. Čak je i Kosovska bitka odigrala svoju ulogu u tome. Pladanj je prije nego što je došao u stalni postav muzeja u Šibeniku bio izložen u Klovićevim dvorima. To je bila prva izložba posvećena tom šibenskom majstoru. Veliki umjetnik fotografije Nenad Gattin napravio je spektakularna fotografska povećanja, koja smo izložili u maloj galeriji u čijem je centru bio pladanj. Ta je galerija potom dobila ime Galerija Fortezza i do danas ga je zadržala. Izložba je bila prava senzacija, a mnogi su stručnjaci tada prvi put čuli za vrsna, ali do tada malo poznata hrvatskog majstora

Osim Fortezzina pladnja i Duknovićeve Bogorodice inicirali ste nabavu još nekoliko vrijednih umjetnina za hrvatske javne zbirke.

— Među poznatijima je mramorno poprsje vojskovođe Antonija Baresija, djelo Franje Vranjanina za čiji sam otkup vodila pregovore s vlasnikom i osobno ga donijela u Zagreb 1997. Zatim Klovićeva minijatura Posljednji sud, za koji sam se natjecala na dražbi u ime Vlade RH i Ministarstva kulture, ali i medijski manje poznat iluminirani rukopis o životu svetog Krševana, za koji se procjenjuje da potječe iz 13. ili 14. stoljeća. Taj rukopis na margini ima krasopisom u crvenoj boji ispisanu napomenu da ga je u 15. stoljeću restaurirao »monacus Zoilus Joannes, jer je vrlo vrijedan i star rukopis«. Kada sam ga uočila u uglednom antikvarijatu, odmah sam se povezala sa zadarskim benediktinkama i časnom majkom Anastazijom Čizmin, predstojnicom Samostana svete Marije i nagovorila antikvara da pričeka dok benediktinke ne prikupe novac. Taj rukopis potječe upravo iz tog samostana, a poslije se ustanovilo da je otuđen iz Zadra, ne zna se točno kada, no ne poslije 19. stoljeća. Povjesničarka Nada Klaić pišući o povijesti Zadra navodi da su izgubljeni dokumenti koji bi nam mogli pomoći u rasvjetljavanju štovanja sv. Krševana u srednjem vijeku u Zadru. Možete zamisliti kako sam se osjećala kada sam shvatila da je to jedan od tih izgubljenih dokumenata. Nadam se da će časna majka Anastazija Čizmin objaviti taj rukopis kao što mi je obećala kada sam joj ga osobno predavala na Veliki petak 1998. godine.

Nabava minijature Klovića bila je iznimno uzbudljiva i stoga jer je bila riječ o aukciji, a aukcije su apsolutno nepredvidljive. Na licitaciji uvijek imate neki limit do kojega možete ići i bila sam iznimno sretna kada je konačni iznos bio dosta ispod limita. Ako je suditi po djelima u čijem sam povratu u Hrvatsku sudjelovala, čini se da sam se specijalizirala za hrvatske renesansne majstore.

Inicirala sam i uspješno u ime Hrvatskoga državnog arhiva sudjelovala u otkupu vrlo lijepo ilustrirane grbovnice obitelji Vojković iz 1655. godine.

Nažalost, ne završe sve aukcije pozitivno za hrvatsku stranu. Prije dva tjedna licitirala sam u ime Hrvatskoga državnog arhiva za rukopis koji je u konačnici postigao cijenu daleko iznad našeg limita. Ne mogu prežaliti da nisam uspjela nagovoriti kustose Strossmayerove galerije da podupru otkup izvanredne slike Nimfe u pejzažu koja je bila pripisana Andriji Meduliću. Slika je otišla privatnom kolekcionaru u Sjedinjene Države.

Dugogodišnja ste suradnica »Vijenca«.

— S velikim zadovoljstvom surađujem s redakcijom »Vijenca« i upravo to je razlog zbog kojeg rezultate svojih istraživanja hrvatskih umjetnina i događaja u kulturi u Velikoj Britaniji iz Londona šaljem prvo u »Vijenac«.

Kako surađujete s Ministarstvom kulture kada je riječ o kupnji umjetnina hrvatskih majstora?

— Kratak odgovor je izvrsno! I to u svakom pogledu, ne samo glede otkupa umjetnina nego i u pripremama za nastupe hrvatskih umjetnika. Ministar Biškupić sa suradnicima promptno reagira kad se na aukcijama ili u antikvarijatima pojavi vrijedna umjetnina hrvatskih majstora. Po tome smo bolji od Britanaca. Najsvježiji primjer koji ilustrira koliko je važna potpora Vlade i Ministarstva u obogaćivanju nacionalnih zbirki nedavna je afera koja je u Britaniji izbila kad je ravnatelj National Gallery u Londonu, Charles Saumarez Smith, jedna od vodećih osoba u muzejskom svijetu, dao ostavku zbog toga što mu britanska vlada ne daje dovoljnu potporu, koja bi ga održala konkurentnim na tržištu umjetnina. Napominjem da je riječ o iznimno uglednoj ravnateljskoj funkciji koja jamči dobijanje plemićkog naslova, a to je prvi put u posljednje 183 godine da direktor Nacionalne galerije ljutito napušta tu ustanovu. U svojoj izjavi rekao je »Napuštam Nacionalnu galeriju duboko frustriran jer ne mogu obavljati najvažniji dio svoga posla.« Premda galerija ima više od dvije tisuće vrhunskih djela svjetskih majstora, on drži da je zadatak direktora da nabavlja nove slike ako želi da galerija ostane među vrhunskim svjetskim. On jednostavno nije u mogućnosti konkurirati muzejima poput Gettyja, Prada i Metropolitana i zbog toga je u sukobu s Vladom. Taj su sukob novinari nazvali Drugom trafalgarskom bitkom. Po Smithovim riječima veći dotok novca potreban je stoga što život galerija i zbirki, i u konačnici nacije, ovisi o tome da galerije u svom postavu izlažu nacionalnu baštinu, ali i vrijedna djela svjetskih umjetnika, jer to dovodi novu publiku u muzeje, obogaćuje zbirke, pomaže proučavanju autorskih opusa. Ako to ne činimo, umjetnine odlaze u privatne zbirke i postaju nedostupne javnosti.

Upravo stoga bilo mi je stalo da djela hrvatskih majstora ne završe u zatvorenim privatnim zbirkama. No, to ne znači da moramo otkupiti svako djelo hrvatskih umjetnika. Ako znamo da će se neka od tih djela naći u svjetskim muzejima i javnim zbirkama, onda je to velika promidžba hrvatske kulture i države.

Kako se često u britanskim aukcijskim kućama pojave umjetnine hrvatskih majstora?

— U posljednje su se vrijeme pojavila tri Bukovca, a to je potaknuto akcijom traganja za Bukovčevim slikama koju je poduzela Jadranka Njerš, lady Beresford Peirce. Kao što je poznato, Bukovac je živio u Velikoj Britaniji, no neka njegova djela iz tog razdoblja zasad su izgubljena. Djela koja su se pojavila na tržištu nisu iz tog dijela Bukovčeva opusa.

Britansko-hrvatske umjetničke veze najvažniji su vid mojeg djelovanja i uspostavila sam kontakte u aukcijskim kućama i kod antikvara i uvijek im kažem da ako misle da je nešto iz Hrvatske ili od hrvatskog majstora da me svakako kontaktiraju. Internet je olakšao praćenje ponude aukcijskih kuća, a ponekad me i kolege povjesničari umjetnosti obavijeste o nekom zanimljivom djelu. Umjetnine hrvatskih majstora ne pojavljuju se često u britanskim aukcijskim kućama. Vjerujem da ih je više u drugim dijelovima Europe, koji su zemljopisno bliži Hrvatskoj.

Što je po vašem mišljenju ključno za obrazovanje dobra lovca na umjetnine, a to, sudeći po rezultatima, vi svakako jeste?

— Englezi dijele povjesničare umjetnosti u dvije velike skupine. Jedni su object minded, a drugi book and archive minded. Posljednji znaju mnogo o arhivima i životopisima umjetnika što je sjajno, ali kad se nađu pred umjetninom, ne znači da će imati osjećaj za atribuciju i znanje koje će im omogućiti da prepoznaju rukopis karakterističan za svakog umjetnika. To je prepoznavanje i stvar razvijena instinkta.

Ne mogu tvrditi da o svim umjetničkim razdobljima, tehnikama i umjetnicima imam podjednako veliko znanje, te duboko vjerujem i poštujem timski rad. Na temelju onoga što su me naučili moji profesori na studiju povijesti umjetnosti u Zagrebu, u prvom redu akademkinja Vera Horvat Pintarić, a to je gledati i analizirati umjetnine, mislim da pripadam prvoj skupini, object-minded povjesničara umjetnosti. Velik sam entuzijast, a to je također važno. Duknovićeva Bogorodica bila je atribuirana kao sjevernotalijanski renesansni majstor, no od sama početka instinkt mi je govorio da je riječ o Duknovićevu djelu što su, uz svjetske, potvrdili i domaći stručnjaci, kao što su kolege Joško Belamarić i Ivo Babić. Akademik Fisković na osnovi fotografije kategorički je odbio atribuciju, ali kada je došao u London i dugo proučavao reljef sa svih strana i pod različitom rasvjetom, promijenio je mišljenje i, eto, nedavno je objavio ovo djelo kao rad majstora Duknovića. Pri konačnoj atribuciji jasno da se ne možemo osloniti samo na instinkt, no on je dobar putokaz.

Za svakoga mladog povjesničara umjetnosti važno je da u ruke uzme umjetninu, dobro je pogleda sa svih strana i osjeti je pod prstima te da posjećuje muzeje. Zato je od velike važnosti omogućiti mladim povjesničarima umjetnosti stipendije koje bi im omogućile barem višednevne boravke u velikim svjetskim muzejima, da vide umjetnine izbliza. Svjetski su trend blockbuster-izložbe, gdje je na jednoj izložbi moguće vidjeti primjerice Velázquezova djela iz zbirki diljem svijeta. Londonski muzeji organiziraju male studijske izložbe u kojima analiziraju djela pojedinoga majstora ili umjetnine iz određenog razdoblja, što je vrlo korisno. Dakako, prije negoli krenu u inozemstvo, mladi povjesničari umjetnosti trebaju dobro pogledati sve muzeje u Hrvatskoj. Dobru povjesničaru umjetnosti, osim knjižnog materijala i interneta, od neprocjenjive je važnosti da vidi samu umjetninu.

Koliko su britanski muzeji, institucije i fondacije otvorene za stipendiranje mladih hrvatskih povjesničara umjetnosti?

— Konkurencija je velika iz cijeloga svijeta, ali natječaji su otvoreni i hrvatski su studenti vrlo uspješni što se stručnosti tiče, ali nažalost još nismo u Europskoj Uniji i školarine su mnogo veće, a London je jedan od najskupljih gradova na svijetu, pa nije lako mladima odlučiti se na studijski boravak. Muzeji povremeno primaju na praksu, ali bez materijalne naknade.

Hrvatska je svoju renesansu predstavila na vrlo uspjeloj izložbi u Francuskoj u Musée national de la Renaissance u dvorcu Écouen nedaleko Pariza. Je li u Britaniji moguće organizirati sličnu izložbu?

— Nakon izložbe u Francuskoj pokušala sam za sličnu izložbu zainteresirati Royal Academy of Arts i još neke britanske galerije i muzeje, no nažalost oni su mi odgovorili da bi unaprijed morali biti sigurni da će im takva izložba donijeti veliku dobit što bi hrvatska strana morala jamčiti pologom u iznosu od više desetaka tisuća funti nekoliko godina unaprijed te osigurati sponzore, što su za nas izrazito nepovoljni uvjeti. Izložbe su se u posljednje vrijeme u Britaniji jako komercijalizirale.

Od većih izložbi vrlo je uspješna bila izložba glagoljice koju sam organizirala u slavnom Trinity College u Dublinu i izložba skulptura Dušana Džamonje u parku Regent u Londonu.

No u očekivanju mogućnosti za veće izložbe stalno radim na organizaciji manjih izložbi, glazbenim nastupima, predavanjima i predstavljanjima knjiga. Također nastojim uključiti hrvatske umjetnine u velike izložbe i u tome imam uspjeha. Primjer je za to uključivanje plakata Žar ptica Borisa Bućana u izložbu The Power of the Poster, koja je bila svjetski uspjeh u Victoria and Albert Museumu 1998. Bućanov je plakat i na naslovnici kataloga, koji je zapravo monografija kustosice Margaret Timmers o svjetskom plakatu objavljena u povodu izložbe. To je bio povod da izložim u galeriji Veleposlanstva Bućanovu mapu grafika u izdanju Tonija Politea.

Kopija škrinje sv. Šimuna iz Zadra jedan je od najistaknutijih eksponata Sacred Silver and Stained Glass Gallery, koja je 2005. otvorena kao dio stalnoga postava Victoria and Albert Museuma. Napisala sam obrazloženje i surađivala s autorom postava.

Koje korake moramo poduzeti kako bismo ipak omogućili održavanje velikih hrvatskih izložbi u inozemstvu?

— Najprije moramo predstaviti zanimljiv i ekskluzivan projekt za koji će se razmažene kulturne ustanove zainteresirati.

A zatim je nužno da se prestanemo oslanjati isključivo na novac iz proračuna Ministarstva kulture i da pokušamo jače aktivirati sponzore, banke i velike tvrtke, jer bi tako prikupljen novac omogućio velike izložbe, s kojima bismo se mogli dostojno predstaviti u inozemstvu. Trebamo odgojiti takozvane tajkune da je kultura nešto u što trebaju ulagati i na taj način vratiti Hrvatskoj dio onoga što su od nje dobili, dio zarade, a najbolji način za to je umjetnost. U inozemstvu je to uobičajena praksa, na kraju krajeva i Tate Gallery dobila je ime po industrijalcu šećera koji je u nju uložio novac.

Razgovarao Goran Ivanišević