Najvažnija smotra nacionalne kinematografije

Najvažnija smotra nacionalne kinematografije

U ovogodišnjem je slučaju Dana hrvatskoga filma prevagnuo atribut manifestacije kao neprocjenjivo važne smotre za predstavljanje i vrednovanje godišnje nacionalne filmske produkcije u prvome redu, te su nagrade zasluženo dodijeljene mahom veteranima. Ponuda je bila čvrsto osrednja, solidna, optimalna; bilo je tu, među ostalim, i snažnih autorskih osobnosti i drukčijih vizualnih težnji i ponešto inovativnih tema, kao i zanimljivih idejnih rješenja

I 16. dani hrvatskog filma pružili su uvid u najnoviju domaću produkciju – od televizijske reklame, glazbenoga spota i eksperimentalne preko animacije do bogate televizijske i ine dokumentaristike, ali i igranoga filma – kratkoga, srednjeg i dugoga metra. Novine – uvođenje kategorije TV–dokumentarca i igranoga dugometražnog filma (koji nema tehničke uvjete za prikazivanje na Pulskom filmskom festivalu) – svakako su izazvale polemike, ovakva i onakva stajališta, argumentaciju pro i contra, ponajčešće smatrajući njihovo pojavljivanje nepotrebnim preopterećenjem, balastom i razvodnjavanjem programa. Žanrovske, tematske i stilske raznovrsnosti, ali i one generacijske (etablirana imena hrvatskoga filma uz mlade perspektivne nadarene autore) pritom svakako su dobrodošle stavke, iako je pobjedu mahom izvojevala stara garda – i opet moment koji može potaknuti rasprave o Danima, primarno zamišljenima rasadnikom i prezentatorom mladih snaga nacionalne kinematografije. Ipak, u ovogodišnjem je slučaju prevagnuo atribut manifestacije kao neprocjenjivo važne smotre za predstavljanje i vrednovanje godišnje nacionalne filmske produkcije u prvome redu, te su nagrade zasluženo dodijeljene mahom veteranima. Programske koncepcije glede, od ukupnog broja prijavljenih naslova odabrano ih je 130, i to: 15 igranih filmova (izbornik Nenad Polimac), 17 TV–dokumentaraca (izbornik Eduard Galić), 17 dokumentaraca (izbornik Nikica Gilić), 12 animiranih (izbornik Darko Bakliža), 16 eksperimentalnih (izbornik Slaven Tolj) te 39 namjenskih filmova i 14 glazbenih spotova (izbornik Mladen Lučić). Sve u svemu, ponuda je bila čvrsto osrednja, solidna, optimalna; bilo je tu, među ostalim (razočarala je ponuda animiranih i namjenskih naslova), i snažnih autorskih osobnosti i drukčijih vizualnih težnji i ponešto inovativnih tema, kao i zanimljivih idejnih rješenja.

Igrani film

Urbana alijenacija

Od ukupno petnaest izabranih naslova, ponuđeno ih je jedanaest kratkometražnih (24 sata pod balkonom, Doktor Horvat i 7 savjeta za praktičan život, Elegija rezervnih igrača, Gospođa za prije, Ja se zovem Hana, Kako su bogovi ukrali Grič, Mišolovka, Od ruke do ruke, Taj dan, Tepisi ne lete, U tišini) dva srednjometražna (Pusti me da spavam, Tri ljubavne priče), te dva dugometražna (Crveno i crno, Einsteinova najveća pogreška). Pobjednički Tri ljubavne priče Snježane Tribuson crnohumorni je pseudodokumentarac o trima zlostavljanim ženama, sa sjajnim glumačkim nastupom mlade propulzivne Judite Franković te Ljiljane Bogojević, i barem jednim izvrsnim segmentom (starački bračni par intelektualaca). Zanimljivošću i svježinom istaknula se i debitantica Sara Hribar sa Pusti me da spavam, koja vrlo urbanu priču o alijenaciji prezentira vintaž–ispranom kamerom, s vrsnim glumcima (u prvom redu ženama – Marijom Tadić, Jadrankom Đokić i Natašom Janjić), a dijeli je sa još jednim novim autorom – Lukom Rukavinom i njegovim stiliziranim, high–koncept, crno–bijelim art–djelom U tišini, koji se poigrava motivom kruga. Zgodnim se pokazao i rad Anje Maksić Tepisi ne lete – ekranizacija dječje priče Astrid Lindgren, čemu u prvome redu pridonosi dinamična režija, dobri dječji glumci te fino uklopljena glazba (Lemon Jelly: Elements), a za dlaku izvrstan, no pomalo nedorečen jest i izrazito atmosferičan, mračan i sugestivan, suspense–naslov Mišolovka Vjerana Pavlinića, koji dojmljivo implicira horor–naslove, mahom fotografijom Vedrana Šamanovića, a nastao prema – kuriozitetno je to spomenuti, nagrađenom scenariju Ive Ilakovac sa scenarističke radionice Palunko 2005. – projekta Hrvatskoga filmskog saveza.

Stand–up cušpajz

Ponešto neuspjelijima pokazali su se Gospođa za prije talentiranog Miroslava Sikavice (koji se na DHF–u predstavio i izvrsnim dokumentarcem C2H5OH) – odveć konvencionalno i pravocrtno iščitavanje proze Zorana Ferića, odnosno Crveno i crno Željka Senečića, low–budget cušpajz o kojem bi se svašta moglo reći i koji pokušava progovarati i komentirati sve i svašta; evocirati Krležina Latinovicza, čak bezbolno zadirati u nadrealno – no Senečić nije Jarmusch, kao što Crveno i crno nije Mrtav čovjek te konačni rezultat više sliči neuspjeloj stand–up monodrami s retrospektivnim flashbackovima negoli suvislom cjelovečernjem ostvaraju. U igranoj filmskoj kategoriji dakle prezentirale su se i urbane priče (Pusti me da spavam, U tišini) i ultrakratke forme (primjerice, 24 sata pod balkonom, koji slobodno može i u rubriku animiranoga filma ili jednominutni Taj dan), dječji filmovi (Ja se zovem Hana, Tepisi ne lete), edukativni radovi – u obliku zafrkancije (Doktor Horvat i 7 savjeta za praktičan život), upozorenja o korištenju droge (Od ruke do ruke) ili baratanja oružjem (Elegija rezervnih igrača). Mahom se, dakle, razrađuju poznate teme (preljub, narkomanija) te nema govora o većim kreativnim odmacima. Stoga se prikazano počesto doima poput vježbi, traljavih izvedbi, a ne ozbiljnijih razrada – kao da autori ne vjeruju dovoljno u vlastite potencijale.

Dokumentarni film

Od svačega pomalo

Podijeljen na televizijske i prave dokumentarne filmove, ovogodišnji program pratila je raznovrsnost mahom vrsnih dokumentarnih radova. Bilo ih je poetsko–lirskih (ganutljiva Palčica Tomislava Žaje, za kojega je prava šteta da nije malo produbio temu), (auto)biografskih (najboljom režijom ovjenčana Moja susjeda Tanja Petra Krelje, dobitnik Grand Prixa Dobro jutro Ante Babaje), socijalno angažiranih (vrlo solidan Na ovom radnom mjestu nema mjesta za vas Slavena Žimbreka, već tradicionalno uspješna producentska kuća Fade in, s naslovima Direkta – Queer i Junk Hrvoja Mabića te C2H5OH Miroslava Sikavice), okrenutih pučko–folklornom (Marinko Vlatke Vorkapić, Gorom jaše kićeni svatovi Branka Ištvančića) kao i informativnih, bibisijevskoga tipa (Potpis zločina Mira Brankovića, koji progovara o Ivanu Vučetiću – Hrvatu zaslužnu za otkrivanje zločina pomoću otiska prsta ili Rat brzih brodova Dane Budisavljević i Davora Šarića), onih nadahnutih ratom (vrsni Panj pun olova Branka Schmidta – tečan film, bez teksta, s bezimenim junakom bez lica, depersonaliziranim, anonimnim ratnim veteranom s PTSP–om, koji na taj način postaje šira metafora, ili vrlo potentan Povratak mrtvog čovjeka Petra Oreškovića) te igrano–dokumentarnih studija izvornih tema (Ulaz za nuždu Tomislava Mršića, koji sa sociološkog, medicinskog, znanstvenog i kulturološkog gledišta humorno razmatra čovjekove fiziološke potrebe, ili zabavan Projekt Carmen Željka Zorice, na tragu Djevojaka s duplerice Nigela Colea).

Proročansko i beskompromisno

Hrvatski dokumentarizam, ipak, može se tako reći, najjaču mladu nadu dobio je u liku Nikole Strašeka – dobitnika nagrade za najboljega debitanta za snažan, kontroverzan i svjež, beskompromisan i sugestivan Ubil bum te – film čija je struktura uvjetovana krhkošću sjećanja i različitim interpretacijama zlodjela koje su počinili njegovi protagonisti, a čiji šokantan materijal kulminira završnicom na tragu 25. sata Spikea Leeja.

Dugometražni dokumentarac doajena Ante Babaje Dobro jutro pravi je pobjednik 16. dana. Babaja digitalnom kamerom bilježi ambijent staračkoga doma u kojem se nalazi – mlad, razigran duh u tijelu zarobljenu staračkom onemoćalošću; promatrač je života a žarko bi želio biti sudionik. Strpljivo je to, uporno, bilježenje gotovo u stilu Dogme njegova dana u Domu (nađeno svjetlo, nepročišćen ton). Posebice uspjelo funkcionira kombiniranje i pretapanje, nadopunjenje i korespondiranje snimljene građe s građom iz autorovih igranih filmova (Breza, Carevo novo ruho, Kamenita vrata…) pa tako nostalgično sjećanje te filmove čini proročanskima. Dodjeljivanje Velike nagrade upravo tom senzibilnom i meditativnom umjetniku stoga nipošto nije sindrom Scorsesea po kojem autor preotima nagradu nekom perspektivnom novom, nego njegovo Dobro jutro uistinu jest film koji vrsnošću i zaokruženošću i nije imao pravoga konkurenta na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma.

Eksperimentalni film

Fascinantna Lala

Eksperimentalni su filmovi – njih šesnaest, prikazani u samo jednom bloku – manjim dijelom apstraktne forme (Kravate / Strukture / Ambijent Bojana Gagića, La Petite Mort i Memorija vrpce Damira Čučića, Ogledalo Marija Papića), većim pak igrane strukture. Među posljednjima ističe se uradak mlade umjetnice Lale Raščić, nažalost ostao bez nagrade – Sorry, Wrong Number – reinterpretacija radiodrame iz 1940–ih potentne holivudske scenaristice Lucille Fletcher, koja za temu uzima pokušaj ubojstva invalidne žene, a koja se više puta ekranizirala: najprije 1946, potom najpoznatije i najbolje 1948. (s Barbarom Stanwyck u glavnoj ulozi), tu je i belgijska inačica iz 1964. te ona iz 1989. (verzija u kojoj glumi Loni Anderson). Konstruiran u jednom kadru u crno–bijeloj tehnici, s jednom glumicom koja govori nekoliko uloga (Lala Raščić tako postaje ne samo vrsna redateljica i umjetnica nego i ekspresivna glumica i scenska pojava) simulirajući telefonske pozive na mikrofonu, interpretacija / rekonstrukcija i radiofonijski performans Sorry, Wrong Number nesinkroniziranošću slike i zvuka, što upućuju na naizgled tehničku grešku, pojačava i naglašava dojam otuđenja, paranoje, bespomoćnosti, nemogućnosti komunikacije i izolacije, evocirajući dijaboličnog muškarca Siodmakovih Spiralnih stepenica ili pak Cukorova Plinskog svjetla. Fotografija i montaža Ivana Slipčevića dodatan su plus tom izrazitom ostvarenju audio–vizualne umjetnice koja na lako prepoznatljiv koncept popularne kulture (u ovom slučaju radiodramu) kalemi novo značenje, koristeći se medijem zvukova, koji u tako postavljenu svijetu prezentiraju stalno novu i rastuću prijetnju.

Evokacija apstraktnog

Ugledni dokumentarist Damir Čučić ove se godine na DHF predstavio sa čak četiri naslova – dokumentarcima Ladies Night i City Killer (pri čemu je posljednji mnogo bliži izričaju eksperimentalca) te izrazito koloritnim, apstraktnim eksperimentalnim naslovima Memorija vrpce (prezentira otpad s digitalnih vrpci, kao i zvučnog smeća) i pobjednikom eksperimentalne kategorije Mala smrt (u kojoj snimajući električnu napravu koja strujom ubija kukce predstavlja izrazito dojmljivo, sebi svojstveno osebujno djelo). Izrazito atraktivno, superduhovito i inteligentno ostvarenje (koje je podijelilo Oktavijana s Čučićem) jest They Galeba Vekića – film u jednome kadru koji pokazuje grupu japanskih turista na Kamenitim vratima, titlujući njihove razgovore u vlastitoj drskohumornoj interpretaciji.

Svakako treba spomenuti i filmove Tanje Dabo – laku i lepršavu Prirodu (spajanjem slike, zvučnoga zapisa i govorenoga teksta promišlja o umjetnosti i kreativnosti kao načinu prevladavanja depresije – dijagnoza psihologinje i prikaz cvjetne livade tvore odličnu korespondenciju), lijepu crno–bijelu fotografiju u evociranju atmosfere straha i paranoje u 99 koraka mlade Ane Šerić, potom zanimljiv i zgodan Invisible Sculpture Željka Kipke, baš kao i veterana Ivana Faktora i neprolazno divljenje Fritzu Langu u filmu Kangaroo Court.

Tradicionalno najhermetičnija kategorija, najzahtjevnija, ali i počesto jedna od kvalitetnijih, ne samo da je bila iznadprosječna nego i otvorenija nego inače, prodisala je i uspostavila istinsku komunikaciju s publikom.

Glazbeni spotovi

Neprijeporan autoritet

U samo jednom programskom bloku prikazano je i četrnaest glazbenih spotova u konkurenciji; njih čak pet neprijeporna autoriteta na tom polju – Radoslava Jovanova Gonza: za Let 3 Dijete u vremenu – trash, socijalističke ikonografije, za Gustafe Katarina – istarsko–meksičkog etnorock–miljea protagonistice aa la Carmen, za Psihomodo Pop Lagano padam – evokacija brit–popa i Blura, za Severinu Moja štikla na jasnu tragu onoga što je Samuel Bayer radio za Anybody Seen my Baby Rolling Stonesa s Angelinom Jolie te za Rundeka i Cargo orkestar Put u sumrak, u kojem je svaki kadar vrhunska crno–bijela fotografija urbanih zasada (spot je proglašen najboljim na Danima).

Oksimoronski paradoks

Ipak, i neki drugi autori, poglavito zanimljivo novo ime Dinko Klobučar, pokazali su da znaju raditi i da imaju sluha i kapaciteta nositi se s teretom na relaciji stilsko–glazbeni izričaj izvođača s onim što povratno vizualnim potkrepljuje slika – tako važnom korespondencijom u ovoj kratkoj filmskoj formi (za Vatru i njihove pjesme Ruska i Mornarska majica (koja pak nadahnuće pronalazi u Revol Manic Street Preachersa s albuma The Holy Bible), pokazao je da zna korespondirati i s imenom Vatra i s njihovim tekstovima, evocirajući vrućinu, naelektriziranost, struju, žegu te se nametnuo kao svjež i inovativan redatelj. Montažer filmova Put lubenica i Pula povjerljivo pak – Hrvoje Mršić, ove je godine dobio i nagradu za najbolju montažu glazbenoga spota Vjeruj sebi grupe Delyricum, stvarajući mikroremek–djelo mnoštva brzih kadrova, počesto u slow–motionu, tvoreći svojevrstan – vrlo efektan, oksimoronski paradoks, koji podcrtava osamljenost i otuđenje pojedinca (motiv uniformirane otužne individue) pridajući spotu dubinu, drukčije iščitavanje i svojevrstan društveni komentar, ako ne u stilu Rage Against the Machine, a ono barem neke lagane inačice belgijskoga Deusa.

Namjenski film

Hrvatski Oscar

Najatraktivniji, nagrađeni namjenski film 16. DHF Luminus Studija – hrvatskog kreativno–produkcijskog tima (sa sjedištem u Zagrebu i Los Angelesu), jest Oscar City, osmišljen u suradnji s Američkom filmskom akademijom u povodu 78. ceremonije dodjele američke filmske nagrade Oscar (također je i dobitnik najuglednije američke televizijske nagrade – Emmy). Prezentiran je dinamičnom animacijom leta zamišljenim gradom sastavljenim od svjetskih znamenitosti (Golden Gate, Eiffelov toranj, Empire State Building), čijim ulicama šeću filmske ikone poput Jamesa Deana, Marlona Branda, Humphreyja Bogarta, Marylin Monroe, dok divovska statua Oscara čini njegovo središte. Većinu projekta realizirali su u Hrvatskoj, kreativni direktor Renato Grgić, izvršni producenti Hrvoje Boljkovac, Igor Mijoljević i Kristijan Petrović, te u Los Angelesu kreativni direktor i producent Alen Petković.

Načelno, konkurencija i nije bila u najboljem izdanju, iako su mahom ponuđeni naslovi zadovoljili svjetske kriterije profesionalnosti izrade, a i kreativnost naših autora s njima se ravnopravno nosi, baš kao i proteklih godina.

Nadrealno i edukativno

Uglavnom u potrazi za što izvornijom idejom, duhovitom dosjetkom, catchom koji će zaintrigirati publiku, ponajboljima su se pokazali namjenski filmovi za Gavrilović (u režiji afirmiranog i produktivnog Krasimira Gančeva), evocirajući Nemoguću misiju i Specijalni izvještaj, potom za Juicy (potpisnika – uvijek pouzdana i odlična, Bruna Ankovića) te efektan, duhovit promotivni film Odsjeka montaže ADU – Andrije Mardešića u Kriku o tami. Zaobići se ne smiju ni filmske špice: špica za Motovunski filmski festival darovitoga Petra Oreškovića te posebice nadrealna i dražesna bartonovska kratka crtica iz života maskote festivala za Zagrebački filmski festival Tomislava Rukavine i Bruna Razuma u kojoj stvari oživljuju, baš kao u Cvijeću male Ide ili Pastirici i dimnjačaru. Uz kratke reklamne forme i špice raznih festivala, ipak, bilo je tu i duljih propagandnih i edukacijskih filmova (poimence tridesetominutno Jutro poslije, koje kao prvi hrvatski edukativni film koji progovara o spolno prenosivim bolestima i namijenjen je tinejdžerskoj populaciji, u režiji Tomislava Fiketa, Sandre Tomljenović i Damira Kantocija, poentu nastoji prezentirati na mladima najbliži način, evocirajući Američku pitu, poglavito likom naratora Otokara Levaja, koji i fizionomijom u sjećanje priziva Eugenea Levyja). Sve u svemu, u formi namjenskoga filma svakako je zadovoljen minimum profesionalnih kriterija, pa i više od toga, iako kreativni zamah nije otišao mnogo dalje od već viđenoga proteklih godina.

Zaključak

Festival 16. dani hrvatskoga filma bio je vrlo solidan, po nekima razvodnjen uvođenjem dugometražnih igranih i kategorije televizijskoga dokumentarca; također – osrednje posjećen te je stoga i izostala prava festivalska atmosfera; ipak, zanimanje gledatelja ključno je za opstanak svakoga festivala, pa tako i Dana, koji su uz Pulu ostali najvažnijom smotrom nacionalne kinematografije, i koji u konkurenciji sve brojnijih zanimljivih međunarodnih i specijaliziranih festivala u nas (One Take, Zagreb Dox itd.) i dalje imaju vrlo posebno, samo svoje mjesto.

Katarina Marić