Mjesta mogućih života

Mjesta mogućih života

Iz pozicija odabranih umjetnika čini se da je mjesto ona točka od koje započinje kretanje, koja pripomaže označiti smjer i cilj. Nije riječ samo o topografskoj determiniranosti, nego o mreži smjerova koje je moguće različito tumačiti, jer se u izloženoj građi susrećemo s nizom snimaka koji dokumentiraju istraživanja prostora i mjestâ koja će nas zaintrigirati prirodnom ljepotom, prazninom, naznakama nečega strašnog i nepoznatog, odsutnog

Vjerojatno ste se više puta našli u situaciji da ste nekomu pokazivali mjesto na karti uz riječi: »Sada se nalazite ovdje...«. Ta jednostavna, učestala fraza moguć je poticaj osobi da krene željenim smjerom, ili istraži neke nepoznate dijelove mjesta u kojem se zatekla. Parafrazirajući riječi Kathrin Passig, njemačke spisateljice i kolumnistice »Tageszeitunga«, koja je za pripovijest naslovljenu Sie befinden sich hier prošle godine nagrađena Nagradom Ingeborg Bachmann (riječ je o unutrašnjem monologu smrznute osobe), kustosi Camere Austrije iz Graza – Christine Frisinghelli, Tanja Gassler, Maren Lübke-Tidow, Margit Neuhold i Manfred Willmann realizirali su istoimenu izložbu nastojeći pokazati pozicije sedmero fotografa mlađe generacije. Zajedničko je obilježje njihovih radova da prikazuju ono što se nalazi izvan poznatoga, što nije vidljivo na prvi pogled, odnosno ono do čega se dolazi na ponekad čudne i zamršene, a ponekad posve jednostavne načine.

Pitanje što je mjesto postavlja se stotinama godina. Možda je otežavajuće okolnosti njegove definicije prvi uočio Aristotel spominjući kako ništa misaono o tom pojmu nismo naslijedili od starijih naraštaja. Od njega do danas prošlo je mnogo vremena, a složenost definicije mjesta samo je napredovala, čineći nas i danas nespremnima na zauzimanje jedinstvena stajališta i određenja toga pojma. Proces lociranja uglavnom je individualan, osobito u umjetničkom kontekstu, i često praćen aurom neodređenosti, naknadnim postupcima preuzimanja značenja koja u velikoj mjeri ovise o gledateljima. Iz pozicija odabranih umjetnika čini se da je mjesto ona točka od koje započinje kretanje, koja pripomaže označiti smjer i cilj. Nije riječ samo o topografskoj determiniranosti, nego o mreži smjerova koje je moguće različito tumačiti, jer se u izloženoj građi susrećemo s nizom snimaka koji dokumentiraju istraživanja prostora i mjestâ koja će nas zaintrigirati prirodnom ljepotom, prazninom, naznakama nečega strašnog i nepoznatog, odsutnog.

Izduljeni kadrovi zanimljivo postavljena obzora, kod kojih se točka nedogleda nalazi izvan osi, rezultat su desetogodišnjeg istraživanja Christopha Grilla, austrijskog antropologa koji je proučavao područja oko Aralskoga jezera u Kazahstanu. Krajolici i urbane aglomeracije toliko su nesvakidašnji da ih samo načelno možemo svrstati pod poznate kategorije. Pustopoljine po kojima se kretao nailazeći na sklepane potleušice — kafiće i ilegalne prodavaonice benzina (i još koječega), skupine djece snimljene na prašnjavim ledinama nekoga nama nepoznatoga grada, preprodavači dijelova egzotičnih životinja, krvnici i obični ljudi — svi oni dijele zajedničko mjesto nastalo raspadom SSSR-a, koje je tek potrebno iznova identificirati.

»Sve što se ovdje događa ovisi o nama«, kaže Stalker u filmu Tarkovskoga potkraj sedamdesetih. Gruzijka Marika Asatiani, nakon kulturologije, sociologije i vizualnih umjetnosti, koje je djelomično završila u Londonu, a djelomično u Tiflisu, snima ruralne scene iz regije Zemo Achara, mjesta nedaleko tursko-gruzijske granice. Taj je, nekoć vrlo zatvoren dio zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom, zadržao neke arhetipske obrasce, a estetska, ekonomska, društvena, politička i ostale sfere istražene u kontekstu mjesta rezultirale su začudnim snimcima koji posjeduju neku bezvremensku osobinu.

Njemačka autorica Sylvia Henrich izložila je tri fotografije velikoga formata te dokumentaciju posvećenu umjetnom vodopadu u Umbriji, čiji se dojmljivi slap može vidjeti dva puta dnevno u točno određeno vrijeme. Njegovo postojanje ovisi o rijeci iz koje se voda dovodi u obližnju elektranu. Taj prirodni fenomen autoricu zanima upravo stoga što je riječ o artificijelnoj kreaciji koja u potpunosti mijenja i inače čudesan okoliš. Zbog iznenadnih prodora vode identitet mjesta dobiva nova značenja i počinje zanimati više ljudi, često nesvjesnih da se prirodna ljepota iskorištava u ekonomskim procesima i promjenama, što su također područja autoričina zanimanja.

Njemačka umjetnica i povjesničarka umjetnosti Karina Nimmerfall seriju je radova Cinematic Maps snimila boraveći protekle tri godine na stipendiji u Americi. Crno-bijele fotografije američkih obiteljskih i višestambenih kuća, nebodera, hotela i tipičnih ugaonih prodavaonica i kafića redovito su u zajedničkom okviru kombinirane s natpisom koji točnije određuje snimljeno mjesto. Stan Billa Turbita u toj i toj ulici, ime neke gostionice ili neka druga preciznija odrednica zapravo se ne odnose na snimljena mjesta, nego ona iskorištena u američkim filmovima i serijama. Poigravanje realnim prostorom i onim drugim, realnim u snimljenim — filmskim okvirima, govore o zamci koju je potrebno prepoznati kako se rad ne bi očitao na tragu estetskih strategija konceptualne umjetnosti, ispitivanih šezdesetih godina prošloga stoljeća.

SofijaSilvia, odnosno Silvia Potočki, mlada pulska fotografkinja koja je nakon završene FAMU iz Praga otišla na magisterij u London, na izložbi sudjeluje sa serijom radova Boxed, koju čini niz fotografija postavljenih u parove, uokvirenih u tamne platnene okvire. Lijeva i desna strana mogu se tumačiti kao dva oka, dva pogleda, kao naizgled nezavisne veze koje prizori uspostavljaju sa središtem, prazninom koju ispunjavamo mogućim interpretacijama. Parovi su s vremenom mijenjali mjesta, tijekom četiri godine koliko je umjetnica radila na seriji, veze su se višestruko premrežile. Ionako »nikada ne dosežemo dno škrinjice«, rekao je Bachelard, nikad u potpunosti ne ovladamo prostorom i mjestom koje promatramo, nismo u mogućnosti u cijelosti ispuniti ga sobom, odrediti mu kôd utiskivanjem osobnih načela. Prizori su naizgled poznati, čini se kao da smo ih već negdje vidjeli, ili barem zapazili posredovanjem tuđih snimki. Dimenzija prostora koji autorica prikazuje određena je prazninom i teško ju je pobliže odrediti, jer nije riječ o beskonačnoj modernističkoj protežitosti, nego prizorima kod kojih pojmovi trajanja i mjesta gube uobičajeno značenje.

Norvežanka Verena Winkelmann snimila je niz obiteljskih kuća u predgrađima, smještenih u vrtovima. Ti mali, uglavnom provincijski gradovi samo su naizgled sigurna utočišta; zapravo, riječ je o mjestima koja su u jednakoj mjeri opterećena socijalnim promjenama kao i veliki gradovi. No ono što zanima autoricu reprezentacija je prosječnoga lišena komentara koji bismo mogli očekivati. Ukoliko njezine prizore usporedimo s tekstom, mjesta i predmeti iz zbiljskoga svijeta uvrštenjem u medij fotografije nadilaze onu jednostavnu, svakodnevnu prisutnost i bivaju dopunjeni različitim shvaćanjima, među kojima prevladava osjećaj neodređenosti.

Životni prostor na snimcima bečke umjetnice i arhitektice Andree Witzmann rezultat je umjetničkoga projekta konstrukcije mogućega prostora izmještanjem njegovih sastavnih dijelova. Autorica mjesto shvaća primarno kao kratkotrajnu, prolaznu kategoriju, jer identitet stječe zahvaljujući složenim odnosima. Ta se mjesta na snimcima isprva doživljavaju kao hladni modernistički interijeri ispražnjeni od pojedinosti koje bi dale naslutiti nešto o stvarnom životu koji se u njima možda može događati.

Sandra Križić Roban